ISPISANO TEMPEROM
Objavljeno u časopisu Oris br. 50, 2008.
Fotografija: Dejan Dragosavac, 2008.
Za razliku od drugih razvikanih hrvatskih dizajnera, koji su međunarodnu afirmaciju stjecali upornim sudjelovanjem na žiriranim izložbama, tipograf Nikola Đurek je izvrsnost svojih radova morao ponajprije dokazati uspjehom u nizu tehničkih testova čitljivosti i prilagođenosti zahtjevima rotacijskog tiska.
Grafički dizajn posljednje decenije dvadesetog stoljeća obilježen je prelaskom tipografije iz ruku slovoslagara i drugih stručnjaka u ruke dizajnera — ali i nebrojenih amatera opremljenih osobnim računalima — što je za posljedicu imalo osjetnu devalvaciju preddigitalnih standarda. Područje dizajna koje je teoretičar Robert Bringhurst poetično nazvao “umijećem koje daje trajni likovni oblik jeziku” preplavljeno je tijekom 1990-ih raznovrsnim formalnim eksperimentima, mahom usmjerenim na istraživanje granica čitljivosti. Pojavom programa koji su olakšali postupak izrade novih i obrade postojećih pisama, dokidajući potrebu za mukotrpnim satima crtanja i rezanja matrica, tipografija je degradirana u hobi kojim se mogao baviti bilo tko.
U Hrvatskoj, gdje je ranim digitalnim verzijama pisama bilo nužno manualno dodavati dijakritičke znakove (dizajneri su taj posao duhovito zvali “pokrštavanjem”), tom je hobističkom impulsu bilo naročito teško odoljeti. Prvi pregled domaće tipografije, organiziran 1999. u okviru Zagrebačkog salona, pokazao je da raspolažemo bogatom ali pretežno eksperimentalnom produkcijom, unutar koje su odskakala pojedina rješenja Damira Gamulina i Mladena Baloga. No čak je i iznimni opus slikovitih pisama Ermina Međedovića, nadahnutih primjerice dizajnom logotipa socijalističkih frižidera, odavao samodostatnost istraživanja kojem funkcionalni aspekti tipografije nisu bili u prvom planu.
Već 2002. godine, na idućem Zagrebačkom salonu posvećenom dizajnu, situacija je bila stubokom promijenjena. Zapanjujućom brzinom uklonjen je svaki trag eksperimentiranja karakterističnog za 1990-e, a “istraživanje granica čitljivosti” ustupilo je mjesto konzervativnim neomodernističkim obrascima. Tipografija je na ovom izdanju izložbe prvi put bila zastupljena kao zasebna kategorija, pri čemu su naročitu pozornost izazvali radovi mladog Nikole Đureka, koji će se uskoro prometnuti u prvog značajnog hrvatskog tipografa i važnu figuru svjetske tipografske scene.
Tvrdi mašinski izgled Đurekovih ranih ostvarenja odgovarao je duhu trenutka te ih se iste godine moglo vidjeti na plakatima izložbi, teorijskih predavanja i filmskih festivala, a već 2004. i u oglasnim kampanjama nekih od najvećih domaćih tvrtki. Brzina njegovog proboja mogla se mjeriti jedino ekspeditivnošću kojom je razvijao vlastito umijeće, prevalivši u samo nekoliko godina put od futurističkih fontova nadahnutih TV-serijom Zvjezdane staze i namijenjenih izradi letaka za techno-zabave do kompleksnih obitelji pisama koja sadrže grafeme za rad s tekstom na više od četrdeset jezika i pronalaze primjenu na zahtjevnom globalnom tržištu periodike.
Fedra serif display, 2007.
Za Đurekov razvoj presudno je usavršavanje na Studiju dizajna i vizualnih komunikacija u Firenci, gdje se upoznao s humanističkom tradicijom tipografije i okušao u klasičnim tehnikama izvedbe — klesanju slova po antičkim predlošcima i preslikavanju renesansnih manuskripta. Premda ovakav pristup nije bio u suglasju s mladalačkim senzibilitetom usmjerenim na digitalne alate i suvremene tipografske tendencije, sati kaligrafskih vježbi poslužili su kao odličan temelj za rad na pismima koja su ga kasnije proslavila. U Firenci je došao do izražaja i njegov istančan osjećaj za detalje, koji se očituje u ligaturama (spojevima dva i više slova u jedan znak) i tipografskim ukrasima poput onog u logotipu vlastite slovolivnice Typonine.
Vrativši se u sredinu oskudne tipografske tradicije, u kojoj je prva dizajnerska škola otvorena tek deceniju i pol ranije, Đurek se mogao prepustiti luksuzu pozicije koju mu je osiguralo iskustvo stečeno u Italiji i provesti radni vijek izrađujući standardna pisma za domaće tvrtke, koje su uz svesrdnu pomoć industrije oglašavanja postupno izgradile svijest o tipografiji kao čimbeniku prepoznatljivosti brenda. Umjesto toga, odabrao je magisterij na Royal Academy of Art, Type & Media u Hagu, rasadniku talenata koji su umnogome odredili razvoj dizajna proteklih nekoliko decenija.
U ovom uporištu europske tipografske kulture, Đurek usvaja metodologiju nizozemskog tipografa i pedagoga Geritta Noordzija, čija su učenja formirala neka od najvažnijih imena današnjice, uključujući Justa van Rossuma i Erika van Bloklanda (Letterror), Rudyja VanderLansa (Emigre), Erika Spiekermanna (FontShop) i Freda Smeijersa (OurType). Komplementarna iskustva školovanja u Firenci i Hagu učinila su ga prvim kvalificiranim predavačem tipografije u Hrvatskoj. Đurek odnedavno predaje Povijest pisma i Tipografiju na zagrebačkom Studiju dizajna te vodi tipografske radionice na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, a Noordzijeva metoda okosnica je njegovoga pedagoškog rada.
Proteklih godina postalo je uobičajeno čuti vijesti o njegovoj suradnji s autorima poput utjecajnog slovačkog dizajnera Petera Bil'aka. Njegova pisma Greta i Fedra Đurek je obogatio novim rezovima s finim kontrastima tankih i debelih elemenata, koji ih čine izvrsnim odabirom tipografije za periodiku. Naročit uspjeh doživio je 2006. godine, kada je njegova obitelj pisama Porta usvojena kao standard u izdanjima nizozemskog koncerna Wegener, istisnuvši Swift glasovitog Gerarda Ungera. Porta se otad primjenjuje u šest izdanja, čija je ukupna naklada oko milijun primjeraka dnevno. Na ovom primjeru vidimo što Đureka razlikuje od većine razvikanih domaćih dizajnera, koji su međunarodnu afirmaciju stekli upornim sudjelovanjem na žiriranim izložbama — njegovi su radovi izvrsnost ponajprije morali dokazati uspjehom u nizu tehničkih testova čitljivosti i prilagođenosti zahtjevima rotacijskog tiska.
No Đurekova rješenja ne ističu se tek pukom funkcionalnošću. Blog Typographica proglasio je 2007. obitelj Amalia “daškom svježine” i jednim od najuspjelijih ostvarenja sezone u kojoj je objavljeno oko 2000 novih pisama. Pišući o osobinama Amalie, Eben Sorkin je zabilježio sljedeće: “Na prvi pogled, Amalia predstavlja privlačnu napetost između dobro poznatog i ugodnog golicanja gotovo neprimjetne inovacije. Drugi pogled otkriva obitelj pisama koja tiho ruši konvencije. Svojim klasičnim nizozemskim proporcijama, Amalia djeluje otvoreno i pristupačno, premda je rađena po Didone predlošku koji uglavnom povezujemo s formalnošću i autoritarnošću.” Tipografija koju je Đurek nazvao po svojoj baki Amaliji uvrštena je i u kolekciju “Font Stars of 2007” Fontshopa, vodećeg europskog distributera pisama.
Uspjeh u međunarodnoj distribuciji potaknuo ga je početkom 2008. godine na pionirski pothvat pokretanja prve domaće slovolivnice. Uz Đurekove tipografije već dostupne u ponudi nizozemskih slovolivnica Typotheque i Dutch Type Library te belgijske Our Type, Typonine ekskluzivno nudi i novu obitelj pisama Tempera. Korištenjem aplikacije LetterSetter omogućene su opcije testiranja u različitim širinama stupca, kao i pretraživanje posebnih znakova poput ligatura i razlomaka. Dakako, kvalitete Đurekovih pisama moguće je provjeriti i offline — tekstovi u nedavno redizajniranom časopisu za arhitekturu i kulturu Oris ispisani su njegovom Temperom.