Početkom 1990-ih svjedočimo prvo paralelnim procesima kompjuterizacije dizajna domaće periodike i istodobnog gašenja niza popularnih časopisa (Start, Danas i brojni drugi), čije mjesto na tržištu zauzima novonastali format balkanskog ratnog tabloida (ST, Globus, Nacional).¹ Hrvatski se mediji zatim postupno konsolidiraju u ideološki homogen blok, nasuprot kojem međunarodne organizacije poput Instituta Otvoreno društvo izdašno podupiru nezavisno izdavaštvo, omogućavajući mu u drugoj polovici decenije kratkotrajan uzlet. U tom srazu posvemašnje novih okolnosti — novog društvenog poretka, nove tehnologije, novih izvora financiranja, novih izdavačkih modela — 1991. godine pojavljuje se list Arkzin, koji u nekoliko godina prelazi put od rudimentarno opremljenog glasila Antiratne kampanje do utjecajnog političkog i pop-kulturnog mjesečnika osebujnog grafičkog izraza. U zemlji u kojoj odjednom ništa više nije bilo po starom, priklanjanje dizajnera Arkzina uz prevratnički globalni poklič “Starting from zero”² činilo se potpuno opravdano.

U prijelomima ranih, novinskih izdanja Arkzina Dragosavac uglavnom reagira na impulse iz aktualnih američkih izvora (Emigre, Ray Gun), služeći se postupcima iz kojih je ponekad vidljiv i formativni utjecaj britanskog dizajna 1980-ih. No mimo parafraza Brodyja, Savillea, Olivera, Carsona i drugih, iz pletera meandarski izlomljenih stupaca teksta pomalja se autentično poimanje grafičkog dizajna koje će se jasnije izraziti u magazinskim brojevima Arkzina te u njegovim kasnijim ograncima Bastard i Transfer.⁴ Dizajn uvodne Arkzinove rubrike kratkih vijesti prva je kristalizacija njegovog pristupa — silna količina slikovnih i tekstualnih informacija organizirana je u vremensku lentu osovljenu oko kružne ilustracije koja iz središta duplerice stremi prema rubovima stranice. Ovo dinamično i slojevito a ipak pregledno rješenje najraniji je primjer artikulacije rukopisa koji ćemo u narednim godinama sve češće viđati ne samo na stranicama časopisa, već i u knjigama, katalozima i na plakatima nezavisne kulturne scene.

Transformirajući se iz novinske redakcije u nakladu i dizajnerski studio, Arkzin na prelazu tisućljeća postaje mjesto na kojem se Dragosavac — surađujući istodobno s Kršićem na projektima edicije knjiga i glazbenih CD-a — samostalno bavi dizajnom naizgled konkurentskih projekata, prelamajući prvo seriju brojeva magazina Godine Nove, a zatim i NoMada. Dizajn časopisa Godine Nove⁵ bio je već slično Arkzinu koncipiran kao serija nepovezanih vizualnih atrakcija, te kao takav za Dragosavca nije mogao predstavljati osobit izazov. Redizajn NoMada pokazao se nasuprot tome kao projekt koji je svojom složenošću dugoročnije obilježio njegovu metodologiju rada. Ovaj glazbeni časopis opremao je u prvom razdoblju izlaženja dvojac Greiner i Kropilak, dajući mu šarmantni retro štih temeljen na dvobojnoj međuigri neizražajne tipografije i maherskog rada s ilustracijom. Suočen s koncepcijom dizajna koja se na drukčiji način od matičnog Arkzina kretala po ipak srodnom terenu niskobudžetne estetike fanzina, Dragosavac odabire suprotan smjer te projektira moderan magazin raskošnih boja i čvrste grafičke strukture. Razmjerno složeni redizajn NoMada uključivao je i izradu pisma za naslove u nekoliko rezova s pratećim ukrasnim piktogramima,⁶ koje je do danas ostalo njegov jedini izlet u sferu dizajna tipografije.

Radeći od 2003. iz vlastitog studija, Dragosavac realizira za projekte nezavisne kulturne scene upečatljiv korpus dizajna, koji djeluje još impresivnije u svjetlu činjenice da stvara samostalno, angažirajući asistente tek u iznimno rijetkim slučajevima. S dugog popisa naručitelja (Multimedijalni institut, Platforma 9,81, Eurokaz, SKD Prosvjeta, British Council, Drugo more, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i dr.) iz ove faze djelovanja izdvaja se složeni projekt dizajna za biro suvremene umjetničke prakse Kontejner, koji je o desetoj godini aktivnosti biroa (2012) zaokružen objavljivanjem monografije. Dizajn periodike sve to vrijeme ne prestaje biti jedno od glavnih težišta njegovog rada — u trenutku pisanja ovog teksta Dragosavac je istovremeno dizajner Libre Libere, Frakcije, Up&Undergrounda i Gordogana,⁷ a širenje djelokruga samo je obogatilo njegov repertoar dizajnerskih postupaka. Koristeći primjerice u dizajnu Libre Libere ili Frakcije atipična rješenja poput izvrnutih (na van umjesto na unutra) klapni naslovnice, tiska na obrezanom rubu papira ili ogoljeni uvez araka, Dragosavac se izravno oslanja na iskustva osmišljavanja izložbenih i festivalskih kataloga.

Današnja Dragosavčeva rješenja dizajna periodike određena su međutim procjenom realnih potreba projekta, a ne trenutnim dizajnerskim interesima kao što je to znao biti slučaj na početku njegovog djelovanja. Tako je primjerice časopis Gordogan u svojoj aktualnoj inkarnaciji konzervativnija publikacija od one koja je bio u prvoj fazi izlaženja, pa je i Dragosavčev dizajn lišen eksperimentalnih nagnuća koja probijaju iz njegovih rješenja za Frakciju ili Libru Liberu, premda je u razbarušenoj tradiciji izvornog Gordogana⁸ mogao pronaći povoda i za drukčiji pristup. No čak i takav počešljani Gordogan otvoren je za lucidne vizualne dosjetke poput suptilnog umetanja portreta članova redakcije u ilustracije na naslovnicama neparnih brojeva.

Odabirući kao art direktor Gordogana i Libre Libere autore ilustracija, Dragosavac sustavno radi na afirmaciji mlađih ili slabije poznatih dizajnera, a tijekom godina iskazao se i kao jedan od glavnih zagovornika domaće autorske tipografije.⁹ Nakon što je na stranicama Arkzina popularizirao ekspresivna pisma Ermina Međedovića, bio je prvi koji je kroz suradnju s mladim i još nepoznatim Nikolom Đurekom dao doprinos početnom umrežavanju i širem prepoznavanju ovog danas sveprisutnog tipografa. Do trenutka kad se s Đurekom upušta u redizajn Glasa Koncila (2003/4), Dragosavac ima već iza sebe i ozbiljno iskustvo promišljanja dizajna mainstream periodike, stečeno kroz suradnju s Mirkom Ilićem i Dejanom Kršićem na redizajnu Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije.¹⁰

U siječnju 2009. Dragosavac postavlja u zagrebačkoj galeriji Prozori izložbu plakata za Multimedijalni institut kao prvu etapu svojevrsne raščlanjene retrospektive, nastavljene dva mjeseca kasnije u Galeriji HDD-a izložbom grafičkih materijala za Kontejner. Zatim u siječnju 2013. izlaže u Galeriji VN kataloge koje je kroz period 2003–2013. dizajnirao za taj izložbeni prostor, zaokružujući tako desetgodišnje razdoblje samostalnog rada. Svaki od segmenata ovog raščlanjenog pregleda pratio je zaseban katalog u kojem se Maroje Mrduljaš pobrinuo za smještanje Dragosavčevih projekata u primjeren interpretacijski kontekst.

Djelovanje Dejana Dragosavca duboko je obilježeno sasvim osobnim kvalitetama, kakve najčešće ostaju onkraj teorijskog diskursa i formalne analize. Stoga vrijedi na kraju pobrojati neke od tih osobina, od kojih se na prvom mjestu ističe teško pojmljiva stamina potrebna za dizajniranje tako golemog korpusa vizualnih komunikacija kakav je on uspio ostvariti u proteklih dvadeset godina. Nadalje, u eri facebook aktivizma Dragosavac se izdvaja kao primjer dizajnera koji svoja politička uvjerenja živi kroz konkretan angažman u hvalevrijednim inicijativama poput Prava na grad. Konačno, dojmljiva je njegova iznimna ustrajnost u samoedukaciji, koja ga je s vremenom učinila ne samo boljim dizajnerom nego i dragocjenim dodatakom pedagoškom kadru hrvatskog sustava edukacije dizajnera.¹¹