dizajn Archives – Page 2 of 2 – Željko Serdarević

Leksikon YU mitologije

Moje uključivanje u zamršeni proces nastajanja hit-knjige Leksikon YU mitologije poklopilo se s početkom suradnje s Draganom Mileusnićem, pa je višemjesečni rad na prvom izdanju poslužio kao svojevrsni poligon za naše uzajamno profesionalno uhodavanje. Stjecajem okolnosti, uz posao nominalno grafičkog a de facto izvršnog urednika, zapala me (zajedno s Mileusnićem) i zadaća izdavača ove knjige, njezinog distributera i promotora te urednika web-izdanja. Unatoč tipografskoj neizbrušenosti i drugim nedostacima opreme Leksikon YU mitologije je uvršten u postav više izložbi, uključujući putujuću izložbu In a Nutshell.

U opširnom prilogu objavljenom u tromjesečniku Slavic Review (proljeće 2013) Aleksandar Bošković detaljno analizira dizajn, ilustracije, pa čak i komentare koje sam napisao uz sve slike u knjizi, te zaključuje: “U kombinaciji s autorefleksivnim, provokativnim i intertekstualnim uredničkim komentarima razasutim od korica do korica, kreativni, eklektični, ironični, parodijski, svjesno profani, antimimetički, razigrano postmoderni i dovitljivi dizajn knjige Leksikon YU mitologije uvjerljiva je potvrda oslobađajućeg (i antinacionalističkog) učinka nostalgije na nove, post-jugoslavenske generacije.”

Documenta

Monografija znamenite operne umjetnice kronološki je vodič kroz prvih trideset i pet godina njezinog djelovanja, ostvarenog kroz suradnje s velikanima scenske umjetnosti (Herbert von Karajan, Robert Wilson i mnogi drugi). Knjiga je tiskana dvobojno, uz iznimku dvaju raznobojnih uvodnih araka na kojima su tonirane scenske fotografije postavljene nasuprot korespondirajućih snimaka iz privatnog života. Želio sam u duhu naslova Documenta Dunja Vejzović dati izdanju štih službene isprave, pa je ISBN broj na poleđini korica ispisan slijepim tiskom. Na desetom Zgrafu (2004) dizajn monografije odlikovan je posebnim priznanjem.

U razvučenom procesu nastajanja knjige izvorni rukopis Marije Barbieri poslužio je kao polazišna točka ekspozicije, a zatim je postupno dopunjavan prisjećanjima same Dunje Vejzović i posvetama raznovrsnih suradnika. Nedostaci prvog rukopisa nisu bili jedini razlog otegnutosti procesa — za nju je u jednakoj mjeri kriva moja odluka da će dizajn svih stranica knjige biti identičan. Ta je rigidna, kataloška koncepcija prijeloma na kraju ipak polučila željeni rezultat, što je bilo najvidljivije na promociji izdanja u Domu HDLU. Duž zakrivljenog zida središnje dvorane cijeli je knjižni blok bio izložen u neprekinutoj, 45 metara dugoj traci.

Futura

Surađujući sa zagrebačkom filijalom agencije Futura DDB, izradio sam 2000. i 2001. godine desetine oglasa, brošura i plakata za Zagrebačku banku. Na tim sam projektima radio samostalno ili u tandemu s copywriterom (obično Zlatkom Wurzbergom), no kod kompleksnijih zadataka je tim znao obuhvaćati i tridesetak suradnika. Takva je na primjer bila kampanja Mogu što hoću, koja je obilježila brend ove banke sve do njenog pripajanja Unicredit grupi. Uz iznimku foto-ilustracije s prikazom ekološke oaze na otoku Sveti Andrija, korištene u jednodnevnoj uskrsnoj kampanji, rezultati ovog netipičnog angažmana strše u mojoj arhivi kao aberacija.

Majica sa sloganom DDB or not to be, tiskana prigodom sponzorstva produkcije jedne Shakespearove drame, posljednje je što sam osmislio i dizajnirao za ovu agenciju prije no što ću se trajno vratiti projektima u sferi kulture. Kroz te dvije suštinski izgubljene godine napravio sam po narudžbi Future DDB još i natječajna rješenja za Tvornicu duhana Rovinj (redizajn ambalaže Ronhilla i pripadajuća oglasna kampanja), Luru (dizajn ambalaže za asortiman novih proizvoda) i Zvijezdu (oglasna kampanja u povodu devedesete obljetnice osnivanja prve hrvatske tvornice ulja), kojima je nažalost bilo suđeno not to be.

Theatre of Dreams

Monografija Pandur’s Theatre of Dreams jedino je izdanje naklade Seventheaven, koju je po raspuštanju mariborskog ansambla utemeljila dramaturginja Livia Pandur. Knjiga obrađuje početno razdoblje stvaralaštva redatelja Tomaža Pandura, rasvjetljavajući kroz teatrološke oglede sedam predstava nastalih između 1989. i 1996. godine. Netipično suzdržana oprema izdanja polazi od jednostavne dosjetke — uvodni ogled Darka Lukića prelomljen je kao neobrezani arak knjige manjeg formata. Nasuprot strogo parceliranom tretmanu tekstova, dojmljive scenske fotografije Anđela Bošca postavljene su u sekvence slobodnih kompozicija.

Rezultat je divot izdanje koje su dizajneri voljeli u jednakoj mjeri koliko i kazališna publika — na prvoj Izložbi hrvatskog dizajna (1999) knjiga je osvojila glavnu nagradu, a desetak godina kasnije bila je visoko ocijenjena u ad hoc anketi o opremi domaćih knjiga koju je među hrvatskim dizajnerima proveo Jutarnji list (6. srpnja 2010). Kvaliteta suradnje na ovoj knjizi navela je Liviju Pandur i mene da se pod okriljem Seventheavena zajednički upustimo u realizaciju brojnih projekata dizajna ambalaže, vizualnih identiteta i reklamnih kampanja, no tijekom dvije godine trajanja tog aranžmana više nismo dosegli ishodišnu razinu kreativne sinergije.

Russian mission

Predstavu Russian mission producirao je austrijski festival Steirischer Herbst, a kako je festivalska sezona 1994. bila posvećena dadaističkoj umjetnosti, redatelj Tomaž Pandur prošarao je dadaističkim referencama inscenaciju ove drame, rađene po motivima iz opusa Dostojevskog. Program predstave oblikovan je u srodnom duhu i to kao “misionarska mapa” od sirove ljepenke. Mapa sadrži dvije publikacije — u većoj je niz kolažno ilustriranih protokola, dok su u manjoj reproducirane fotografije glumaca. Jedini dulji tekstovi u izdanju nalaze se u omotnicama za pisma pričvršćenim na korice mape drvenim štipaljkama.

Grubost sirove ljepenke kontrastirana je nizom raskošnih detalja. Knjižica s fotografijama glumaca uvezana je u astrahansko krzno, a stranice su joj razdvojene paus-papirom s ukrasnim uzorkom. Kružni monogram projekta, reljefno istaknut na naslovnici veće publikacije, otisnut je i na koricama mape u crvenom pečatnom vosku. Poruka “You can wake up now”, ispisana nakon ilustracije zadnjeg protokola, predstavlja jedinu sponu izdanja s dizajnom plakata predstave. Na njemu glumci poziraju zatvorenih očiju, po uzoru na portret “usnulih” avangardnih umjetnika objavljen u pamfletu La Révolution surréaliste (1929).

Drama magazin

S nacionalnim kazalištem u Mariboru surađivao sam kroz sedam godina mandata umjetničkog direktora Drame Tomaža Pandura (1989—1996). Sezona 91/92. bila je prva koju sam dizajnirao samostalno, oslanjajući se pri tom na postupke karakteristične za studio u okviru kojega sam tu suradnju započeo. Taj kontinuitet je vidljiv iz eurokazovske ikonografije znaka Drame (prvog koji se održao dulje od jedne repertoarne sezone), kolažne estetike plakata te magazinskog koncepta kazališnih programa. Pseudo-magazini za Carmen i Don Juana (1992) bili su posljednji u nizu od osam tako osmišljenih publikacija.

Unatoč razmjernoj hermetičnosti sadržaja i činjenici da u njima nikad nisu objavljivane fotografije iz predstava, ova luksuzna izdanja A3 formata uspješno su pronosila glas o aktivnostima mariborske Drame i bila tražena diljem post-jugoslavenskog kulturnog prostora. No postmodernističko poigravanje s magazinskim formatom znalo je izazvati i poneku pomutnju, kao u slučaju uvrštavanja programa za predstave Carmen i Don Juan u godišnjak Graphis (1994). Umjesto u kategoriju dizajna za kazalište, urednici ovog prestižnog izdanja smjestili su ih među časopise, nasuprot duplericama modnog žurnala Vogue.