Archives

Tridesetak knjiga koje sam izradio za Hrvatski filmski savez bile su gotovo odreda prva izdanja. Iznimku predstavljaju Ogledi Ante Peterlića, novo izdanje njegovih najpoznatijih i dugo nedostupnih knjiga Ogledi o devet autora (1983) i Studije o devet filmova (2002), združenih u jedan svezak. Ogledi (2018) su objavljeni u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih redatelja, stoga sam u procesu oblikovanja donekle odstupio od parametara postojećih edicija HFS-a. Bilo mi je to treće iskustvo bavljenja Peterlićevim tekstovima, kojem su prethodili posthumno objavljeni naslovi Povijest filma: rano i klasično razdoblje (2008) i Filmska čitanka (2010).

Ono što Oglede čini najizrazitije različitim od navedenih izdanja, kod kojih sam reprodukcije iz filmova koristio bez dizajnerskih intervencija, jest serija uvodnih foto-ilustracija na kojima sam istaknuo sjene protagonista postavljenih na bijeloj podlozi. Najzanimljiviji u tom nizu je portret Stanleya Kubricka snimljen na setu filma 2001: Odiseja u svemiru, gdje je nagibom scenografije postignuta iluzija boravka u bestežinskom stanju. Portret autora na koricama knjige je pak zabilježen na snimanju Slučajnog života (1969), jedinog filma kojeg je Peterlić režirao. Tu nema igranja sa sjenama, dovoljno je zanimljivo to da se Peterlić na fotografiji ogleda.

Desetgodišnja suradnja s Hrvatskim filmskim savezom uključivala je uz dizajnerske zadatke i brojne projekte digitalizacije osobnih arhiva filmskih radnika. Ta je građa najčešće obrađivana radi pripreme nekog monografskog izdanja ili izložbe, a najobimniji arhiv koji mi je prošao kroz ruke pripadao je doajenu eksperimentalnog filma Mihovilu Pansiniju. Golemi korpus materijala kojeg je ustupio savezu sadržao je cjelokupnu dokumentaciju Genre film festivala (1963—1970) i trebao je služiti kao osnova za izradu knjige, web stranice i izložbe s kojima bi se obilježila pedeseta obljetnica pokretanja ove jedinstvene manifestacije.

Stjecajem niza nepovoljnih okolnosti, projekt obilježavanja GEFF-ovog jubileja zaživio je tek u obliku filmskog omnibusa (u sklopu kojeg je nastao i X Tape, kratki film koji sam snimio s Draganom Mileusnićem), no Pansinijeva smrt dvije godine kasnije potakla nas je da njegov arhiv ipak izložimo u okviru programa beogradskog Alternative film/video festivala. Koristeći ulomke nekrologa Diane Nenadić, rasporedio sam tu građu na dvadeset panoa B1 formata, na kojima su uz dokumenataciju GEFF-a pokazane i ključne etape njegova profesionalnog razvoja (amaterizam, antifilm, apstrakcija) te rasvijetljeni odnosi sa suvremenicima (Makavejev, Petek).

Osim malo informacijske tipografije, skoro ništa nije bilo potrebno dodavati raskošnoj vizualnoj građi autora (Simon Bogojević Narath, Vladimir Knežević, Dalibor Barić, Veljko Popović, Jelena Oroz i drugi) okupljenih oko zagrebačkog studija za produkciju i distribuciju iznimnih animiranih i eksperimentalnih filmova. Moj angažman na izradi promo-materijala za Bonobostudio stoga je najvećim dijelom višegodišnjeg trajanja bio vježba sklanjanja s puta. Tako sam pristupio i izradi logotipa — odabirom reduciranih slovnih formi dao sam autorima slobodu da ga u špicama svojih filmove prilagode vlastitom rukopisu.

Uvijek kvalitetnu suradnju s producenticom Bonobostudija, Vanjom Andrijević, dodatno je produbio njezin pristanak da preuzme distribuciju eksperimentalnog filma X Tape (2015). Zahvaljujući njoj, film koji sam režirao zajedno s Draganom Mileusnićem doživio je brojna međunarodna prikazivanja te uvrštavanje u program nekoliko značajnih festivala (Tous Courts, Bogoshorts i dr). Nekako istodobno s razvojem tog novog aspekta suradnje, potreba njezinog studija za DVD-izdanjima i promo-materijalima počela je slabiti, da bi nagla virtualizacija filmskih festivala potaknuta pandemijom skoro sasvim dokinula potrebu za tiskanim oblicima promocije.

Edicija Rakurs zacijelo bi izgledala dosta konvencionalnije da prva knjiga u nizu nije bila zbirka filmskih ogleda Srećka Horvata. Sasvim netipično za autore objavljivane u nakladi HFS-a, Horvat je mjesecima unaprijed tražio sastanak radi dogovora oko opreme svoje knjige. Shvativši da se od mene očekuje neka dizajnerska dosjetka, predložio sam koncept “dvostruke naslovnice”. Tekstualne informacije pojavljuju se tako samo na ovitku, kojim dominiraju kružne forme znaka naklade. U tim formama naziru se detalji nekoga filmskog prizora obojanog živim bojama, a tek se uklanjanjem ovitka otkriva cijela slika, razvučena preko punog formata korica.

Tijekom narednih deset godina ovaj je dizajn apliciran na četrnaest izdanja, a za to da smo od njega naposljetku odustali kriv je Pedro Almodóvar. Pretposljednja knjiga u ediciji bila je naime studija rodnih identiteta u njegovim filmovima, a zauzvrat za dozvolu besplatnog objavljivanja reprodukcija u knjižnom bloku, Almodóvar je tražio da se naslovnica riješi bez korištenja čiste fotografije. Isprva nevoljko, pristao sam odbaciti postojeći koncept, što se na koncu pokazalo oslobađajuće. U toj sam ediciji dizajnirao još samo zaključni tom autobiografske trilogije Petra Krelje, ali ta je oprema bila među najuspjelijima u ovom nizu.

Avantura izdavaštva odvela je Mileusnića i mene na neka neočekivana mjesta, pa smo se tako 2005. zatekli na sajmu knjiga u Frankfurtu, dijeleći štand s kolegama iz naklade Fraktura. Nedugo potom priskočio sam im upomoć oko par projekata koji su nadilazili tadašnje Frakturine kapacitete uradi-sam dizajna knjiga, stoga su mi se obratili i kad im je nenadano povjereno predstavljanje hrvatske književnosti na sajmu u Leipzigu. Dotadašnji organizatori bili su naime projekt doveli pred kolaps, a nastup je 2007. bio značajniji nego inače, jer je hrvatska književnost trebala dogodine biti središnja tema ove ugledne nakladničke manifestacije.

Dizajn koji sam napravio u najkraćem roku i za nikakve pare bio je odlično primljen, pa sam u zanosu postavio osnovu i za predstavljanje kojim sam se trebao baviti tek predstojeće sezone. Veselilo me da sam koristeći klišeje — od ‘hrvatskog kvadratića’ do tipografije koja je tada pratila većinu nastupa Hrvatske u svijetu — uspio izgraditi efektan identitet, lijepo komplementiran Mileusnićevim ilustracijama. No suradnja je imala sasvim hrvatski epilog. Naredne godine, kad je budžet za grafičke materijale iznosio vrtoglavih dva miliona kuna, voditeljica programa Alida Bremer odlučila je posao povjeriti dizajneru-amateru — vlastitom bratu. Alal vera, Alida!