VIZUALNO-KULTURNI RADNIK
Objavljeno u časopisu Čovjek i prostor br. 57, 2010.
Terminus of the World (homage to Courbet), 2010.
Aleksandar Maćašev je najpoznatiji po radovima s područja web-umjetnosti i dizajna te kao publicist širokog raspona interesa, no njegov djelokrug obuhvaća ktomu i slikarstvo, performans, prostorne intervencije, dizajn odjeće te reklamne kampanje. Od sredine 2000-ih Maćašev živi i radi u New Yorku.
Kako određuješ polje svog profesionalnog djelovanja?
Isprva sam svoje bavljenje vizualnom komunikacijom pokušavao definirati kroz discipline poput slikarstva, grafičkog dizajna ili web arta. S vremenom sam shvatio da je smještanje unutar takvih tržišno određenih okvira nevažno u odnosu na identitet i kvalitetu mog rada. U potrazi za izrazom koji bi ipak nekako obuhvatio sve to što radim, postupno sam došao do konstrukta vizualno-kulturni radnik. Takvo određenje stavlja me u sigurnu, autsajdersku poziciju u odnosu na svaku pojedinačnu praksu kojom se bavim. Osim što mi pomaže izbjeći usporedbe s drugim autorima, prelaženje granica tradicionalnih disciplina otvara mi i mogućnost istraživanja nečeg drugog, zanimljivijeg i manje predvidljivog.
U kontekstu tvog rada u SAD-u, složenica visual culture worker ima nešto drugačije značenje?
Visual culture u američkom kontekstu označava znatno šire teorijsko polje od onog koje pokriva naš pojam vizualna kultura. Nasuprot tomu, riječ worker ima pomalo negativan, šljakerski prizvuk. Primjerice, ako netko u SAD-u radi u uredu, on za sebe neće reći da je worker nego professional. Titula visual culture worker stoga zvuči pomalo ljevičarski, što odlično odgovara mom svjetonazoru. Korištenjem riječi radnik istovremeno se udaljavam od mistifikatorskog poimanja umjetnika kao osobe koju posebna nadarenost izdiže od ostatka društva. Jednostavno — ja nešto radim. Stvaram proizvode vizualne kulture.
Kakav je proizvod vizualne kulture tvoj najpoznatiji rad, Joseph Goebbels™?
Joseph Goebbels™ je umjetničko djelo u obliku reklamne kampanje. Krenuo sam od premise da je Joseph Goebbels otac suvremene medijske kulture. Zvuči grubo, ali je doista tako — ljudi danas bez razmišljanja gutaju sve što im se nađe u medijskom tanjuru. Moja je namjera bila potaknuti skepsu javnosti i prokazati medije za ono što jesu: kanali indoktrinacije i propagande. Nekoliko godina nakon što je projekt postavljen u Beogradu, grupa demokrata iz Floride obratila mi se u želji da ga iskoriste u kampanji protiv američkih medija naklonjenih tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu. Za izradu Goebbelsovog mozaičkog portreta u toj novoj verziji služio sam se isključivo logotipima probušovskih medijskih kuća, a da bi doista svima bilo jasno o čemu govorim, u naslov rada dodao sam slovo W.
Ikonografija totalitarnih režima, posebice Trećeg Rajha, postala je u međuvremenu nezaobilazni element desničarske demonizacije Baracka Obame. Kako se rad Joseph W Goebbels uklapa u taj novi kontekst?
Novi američki predsjednik potaknuo je niz zdravorazumskih inicijativa poput reforme zdravstva, kojima se ekstremna desnica opire koristeći totalitarnu ikonografiju koja bi objektivno više pristajala njihovom vlastitom političkom programu. Nažalost, strategija udaranja u trbuh jakim simbolima ima dosta uspjeha u svakom društvu u kojem većini nedostaje elementarna politička izobrazba. Ali ako želite komunicirati s velikim brojem ljudi, ako želite medijski prostor doista “zasuti sačmom”, prisiljeni ste se služiti slikama koje su prepoznatljive masi. Utoliko se može reći da postoji neka sličnost između mog rada i onoga što danas vidimo u kampanjama protiv Baracka Obame. Međutim, moj projekt se ne bavi nacizmom nego medijima i masovnom komunikacijom. To su srećom svi razumjeli. Nije se dogodilo da me neki neonacista kontaktira da mu izradilm logotip ili plakat. U mom slučaju, bavljenje Goebbelsom ili Albertom Speerom nije apologija njihovih zločina, niti pomodna fetišizacija nacizma. Od prvog se mnogo toga može naučiti o masovnoj komunikaciji, a od drugog o spektaklu i upotrebi svjetlosti.
Kako su izgledali tvoji počeci na području weba?
Premda se kontinuirano bavim i dizajnom internetskih stranica, od samog početka me primarno zanimala umjetnička ekspresija na webu. Rad na tom području započeo sam krajem 1990-ih, poigravanjem sa standardnom strukturom web stranica. Karakterističan projekt iz tog razdoblja je Kontrola. Razmišljajući o virusu koji bi mogao napasti i čovjeka i računalo sjetio sam se tvrdnje Williama S. Burroughsa “Language is a virus from outer space.” Učinilo mi se da bi jezik doista mogao biti ta karika, virus na koji su ljudi i strojevi podjednako osjetljivi. Stoga sam pokrenuo e-mail kampanju kojom sam širio dezinformacije, glasine o nepostojećem virusu. Većina mojih ranih web art projekata imala je oblik takvog mentalnog, cerebralnog konstrukta, u kojem emocije nisu igrale veliku ulogu.
Šta se u tvom radu promijenilo pojavom weba 2.0?
Razvojem socijalnih mreža, internet je postao znatno fluidnije i rizomatičnije polje za umjetnički rad. Osim toga, pojavili su se blogovi, fantastično zahvalna forma koja vas oslobađa programerskih obveza i omogućava vam da se u potpunosti posvetite stvaranju sadržaja. Kad osjetim impuls da napravim novi rad, nemam previše strpljenja za njegovo planiranje i elaboriranje, želim reagirati odmah. Blog art se pokazao kao odlično rješenje za to. Prvi moj projekt te vrste bile su Margine, vizualni dnevnik efemernih instalacija postavljenih u stanovima u kojima sam boravio ili boravim u Bečeju, Beogradu, Washingtonu i New Yorku. Neposrednost forme blog arta pomogla mi je da se oslobodim svake zadrške u odnosu na javnost i da kroz svoj rad napokon potpuno iskreno progovorim o sebi.
Homage to Mileta Andrejević, 2009.
U razgovoru koji ste nedavno vodili za magazin Kvart, Mirko ilić je ustvrdio da su umjetnici, za razliku od dizajnera, prestali reagirati na događaje poput terorističkog napada na New York. Ipak, u tvom opusu postoji umjetnički rad koji se bavi upravo tim događajem.
Riječ je o intimnoj fotografskoj posveti jednoj slici Milete Andrejevića na kojoj je dvadesetak godina prije terorističkog napada 11. rujna 2001. prikazan Ikar u padu pred plamtećom zgradom WTC-a. Premda je kod nas potpuno zaboravljen, u svjetskim okvirima Andrejević je jedan od naših najpoznatijih slikara. Pripadao je prvom valu američkih pop-artista, grupi koja je uključivala Warhola i Lichtensteina. Za razliku od ostalih iz te skupine, koji su se kasnije proslavili izlažući kod Lea Castellija, Andrejević je ostao vjeran svom prvom galeristi i uspjeh ga je jednostavno zaobišao. Promatrajući s prozora svog studija zrake svjetlosti kojima se u New Yorku obilježava godišnjica terorističkog napada, iznenada sam se sjetio Andrejevićeve slike. Bilo je dovoljno napraviti sasvim malu intervenciju — dodati na prozorski okvir improviziranu figuru Ikara i snimiti to. Nastao je rad koji je istovremeno bio posveta tragediji 11. rujna, Andrejeviću i njegovoj proročanskoj slici. Zapravo, u tom radu sadržano je još mnogo toga. Kao student arhitekture izrađivao sam instalacije od svjetlosnih zraka nalik onima koje sam zabilježio na toj fotografiji. Nadahnuće su mi tada bile svjetlosne katedrale arhitekte Alberta Speera, građevine koje su nestajale u zoru, baš kao i moja posveta Andrejevićevom američkom Ikaru.
Što su chromatweets?
Twitter je web servis koji vas tjera na konciznost, na atomizaciju misli u tekst duljine do 140 slovnih znakova. Želio sam otići korak dalje i pronaći što je minimum informacije koji možete tako posredovati. Odgovor sam pronašao u području vizualnog, čija je ljepota upravo u tome da može ograničenim sredstvima izraziti veliku količinu informacija — govorni i pisani jezik mi se čine daleko jednoznačniji od likovnog. Ukratko, odlučio sam čitavo svoje dnevno iskustvo sažeti u jednu jedinu boju, izraženu heksadecimalnim kôdom. Stranica na kojoj se arhiviraju te moje kromatske poruke zove se Chromatweets. Svakodnevno prevođenje vlastitih osjećaja u skalu boja pokazalo se i kao odlična vježba, jer sam ranije problematici boje pristupao previše racionalno. Slikao sam crno-bijele slike u kojima je težište bilo na grafizmu i formi, a boje su dolazile kao rezultat naknadnog promišljanja. Danas mi se to čini nepojmljivo.
Stranica macasev.com pored tvoje likovne produkcije donosi i linkove na socijalne mreže, na kojima o sebi otkrivaš znatno više no što je uobičajeno. Čini mi se da još nisam sreo umjetnika koji bi se do te mjere ogolio.
Takva koncepcija osobne stranice rezultat je mješavine egzibicionizma i iskrene potrebe za komunikacijom. Dugo sam pokušavao svoju stranicu osmisliti kao svojevrstan portfolio umjetničke produkcije, ali sam s vremenom uvidio da to jednostavno nije dovoljno, da sam puno više od toga što radim. Zato danas na mojoj glavnoj stranici nema puno sadržaja, ali postoji mnoštvo linkova koji otvaraju različite komunikacijske kanale prema konkretnom sadržaju. Nekom će se učiniti da pri tom otkrivam previše o sebi. Meni se čini da je to zapravo najbolji način da zadovoljim tuđu znatiželju, a da pri tom izbjegnem stvarnu intruziju u vlastitu privatnost. Utoliko se može reći da moja stranica danas ne predstavlja samo moj rad nego moj kompletan život — onakav kakvog dozvoljavam da vidite.