Onima koji su živjeli u manjim sredinama ili u vrijeme dok je homoseksualnost još bila zakonski kažnjiva, sigurno je bilo znatno teže. Ali općenito uzeto, tijekom ere socijalizma nije nam bilo toliko strašno kao vama Poljacima, koji ste doista živjeli iza “željezne zavjese”. Jugoslaveni su slobodno putovali, pa je protok zapadnjačkih ideja i robe — časopisa, video-kazeta, glazbe i knjiga — bio konstantan. Takvu robu nije čak bilo potrebno ni skrivati na granici, država je nadzirala i potiskivala samo političke materijale.

Nekoliko pojedinaca oblikovalo je duh vremena kroz svojevrsni mekani medijski aktivizam, proturajući informacije o gay kulturi u mainstream. Jedan od njih bio je pokojni novinar Starta Vladimir Cvitan, koji je pisao važne priloge o AIDS krizi i intervjuirao ljude poput francuskog filozofa Guya Hocquenghema ili američkog glumca Brada Daviesa, zvijezde filma Querelle (koji je ustrajao na tome da razgovor obave u hotelskoj sauni). Start je imao i rubriku osobnih oglasa, u kojoj se moglo pročitati gay poruke pisane šifriranim jezikom. Da bi se međusobno raspoznali, homoseksualci su pribjegavali živopisnim izrazima poput “poklonik grčke ljubavi” ili “ljubitelj naturizma”. Nitko se nije bunio zbog objave takvih oglasa.

U Sloveniji, koja je po pitanju osobnih sloboda bila najnaprednija jugoslavenska republika, djelovala je 1980-ih živahna underground scena, posebno zanimljiva u načinu na koji se račvala u pokret u slovenskoj kulturi koji će iznjedriti Laibach i druge važne pojave. U okviru te scene organizirana su prva gay klupska događanja i proizven je časopis Viks, koji slovi za prvu jugoslavensku gay publikaciju. Ali Viks je bio šapirografirani bilten koji se obraćao malobrojnoj publici, izdanje marginalnog značaja u odnosu na visokotiražni Start. Cvitanovi tekstovi o gay temama, opremljeni slikama Roberta Mapplethorpea ili Tom of Finlanda, dopirali su do neusporedivo veće publike.

Imao sam sreću osobno poznavati Cvitana, koji mi je otkrio čitav novi svijet kulturalnih referenci — svijet gay književnosti, filma i umjetnosti. Upoznao me i s nekim zanimljivim figurama lokalne scene, usađujući mi osjećaj lokalne gay povijesti. Zahvaljujući njemu sreo sam i znamenitog kazališnog redatelja Vladimira Habuneka, životnog partnera Josipa Torbarine, jednako poznatog prevoditelja Shakespearea. Eto, Habunek i Torbarina su primjer dvojice muškaraca koji su se bavili javnim poslovima, živeći godinama diskretno u homoseksualnoj vezi, a da zbog toga nisu bili izloženi nikakvoj represiji.

U istoj toj staroj kino-dvorani održana je i praizvedba Glazbeno-scenske priredbe. Riječ je o projektu nastalom u sklopu suradnje s Darkom Fritzom, koja se odvijala od 1987. do 1991. godine. Priredbu smo najavili brošurom u kojoj su bili otisnuti ulomci Duge, priče Dinka Šimunovića o djevojčici koja se utapa pokušavajući postati dječak. Glavna tema brošure i same priredbe bio je identitet. Tijekom izvedbe svirao sam klavir uz pratnju elektroničkih matrica, dok je Fritz s drugog kraja dvorane projicirao slajdove s motivima toreadora, gimnastičara i cvijeća. Umjesto scenskog svjetla, koristio sam buket svjetlećih plastičnih tulipana postavljenih uz rub klavira.

Vrlo camp.

Da, naš projekt je imao mnogo camp aspekata, počevši od pozivanja na film Douglasa Sirka Imitacija života u nazivu studija. Priredba je započinjala naopačke izvrnutim i jekom natopljenim zapisom pjesme Over the Rainbow u izvedbi Judy Garland. Mjesta na kojima smo nastupali bila su uvijek pomno odabrana. Tehnički muzej, sa starim letjelicama obješenim u zraku i masivnim komadima mašinerije posvuda... postavili bi klavir usred svega toga i projicirali svoje slike preko njihovog postava. Svoj mali queer program izveli smo i u dvorani Doma Jugoslavenske narodne armije, koja je bila ukrašena reljefima s muževnim prikazima vojnika. Zatečeni ambijent s lakoćom smo apsorbirali u vlastiti koncept.

Za priredbom su slijedile akcije poput izložbe Ekranizacija, održane 1989. u studiju Galerije suvremene umjetnosti. Iz GSU će kasnije nastati Muzej suvremene umjetnosti, pa je dio tih radova danas pohranjen u njihovom fundusu. Pogledajmo nekoliko fotografija s te izložbe... Na ovoj vidimo atletičara iz filma Leni Riefenstahl Olympia instaliranog u uličnu vitrinu brusača noževa... ovaj rad polazi od citata iz filma Tramvaj zvan žudnja... a na ovoj slici nas dvojica poziramo u postavu.

Na fotografijama djelujete vrlo dotjerano.

Bilo je to doba elegancije. Gledajući danas ove slike, najviše mi upada u oči taj čudni anakronizam. Odabirom odjeće stvorili smo dojam da se sve to odigralo godinama ranije nego što doista jest. Čak i naši radovi djeluju neuklopljeno u vlastito vrijeme. A najčudnije od svega je to što je Galerija suvremene umjetnosti bila utvrda modernizma. Izlagali su i otkupljivali radove autora poput Ivana Picelja, koji je stvarao minimalističku geometrijsku umjetnost. Generacija umjetnika koja nam je prethodila bavila se sirovim konceptualizmom, odbacujući svaku naznaku “stila”. Pa ipak, Galerija je poslužila kao odskočna daska i nama, dvojici dotjeranih mladića čiji su radovi zazivali vrijeme prije modernizma.

Kustosica Leonida Kovač je 2007. priredila zajedničku retrospektivu Naste Rojc i Stjepana Lahovskog, gay umjetnika koji je i dalje zapostavljen u pregledima hrvatske umjetnosti. Kovač je potanko obrazložila kako su seksualni identiteti tih dvoje autora odredili njihov umjetnički rad. Međutim, na izložbama koje su slijedile Nasta Rojc je opet predstavljena u malograđanskom okviru, koji brisanjem queer dionica njezine biografije sputava cjelovit doživljaj njezinog rada. Moglo bi se reći da u Hrvatskoj tradicija queer umjetnosti postoji, ali je najčešće zatomljena ili krivo tumačena. Iz toga proizlazi paradoks — najpoznatiji primjeri hrvatske queer umjetnosti djela su heteroseksualnih umjetnika. Djela poput ovog.

A što je to?

To je Rosebud, ciklus koji je Mio Vesović izložio u Galeriji suvremene umjetnosti 1985. godine. Riječ je o deset fotografija koje prikazuju torzo mladića koji se nadražuje ružom, držeći je za stabljiku punu trnja. Slike je zabilježio heteroseksualni fotograf, snimajući heteroseksualnog mladića, no rezultat tog procesa je ključno djelo hrvatske queer umjetnosti.

Rosebud je ujedno i savršena ilustracija mjehura kulturne scene — 1985. godine bilo je moguće izložiti takve slike u uglednoj galeriji bez straha od cenzure. Moglo ih se pokazati i na plakatu postavljenom ispred galerije i nitko se ne bi bunio. Međutim, takve slike nije se smjelo tiskati u novinama. To smo naučili iz takozvanog “slučaja Šarović”. Naime, par godina prije nego što je snimio ciklus Rosebud, Mio Vesović je u omladinskom listu Polet objavio nekoliko fotografija na kojima je nogometaš Milan Šarović prikazan kako izlazi iz bazena potpuno gol. Nije se radilo o slikama koje ciljano nadražuju, bile su jednostavno dio sportske reportaže. Svejedno, taj broj Poleta povučen je iz prodaje.

Bio je službeno zabranjen?

Da, bio je službeno zabranjen. Da bi se istaknula licemjernost zabrane, pošto slike golih žena cenzore nisu zanimale, za naslovnicu narednog broja Poleta odabrana je fotografija skulpture koja stoji na ulazu u stadion Šarovićevog kluba. Riječ je o figuri golog bacača diska, koji je svake godine iznova predmet blesavog navijačkog rituala — svakog Uskrsa oboje mu testise u plavo. Polet se tako upustio u raspravu o muškom aktu u javnom prostoru. Stilizirana modernistička skulptura mogla je proći, ali fotografija golog muškarca smatrana je pornografijom. Takva logika cenzora meni je osobno imala smisla. Fotografije golog Šarovića prvi put sam vidio kao petnaestogodišnjak i bile su mi seksualno uzbudljive.

To se, dakle, događalo ranih 1980-ih?

Da, u ožujku 1980. godine. Bilo je čudno da se vlast bavi nečim takvim u trenutku kad stara garda političara polagano odumire, a društvo u cijelosti postaje tolerantnije i liberalnije. Zabranjivanje popularnog omladinskog lista djelovalo je kao anakronizam. No nije to bio posljednji takav incident. Zadnji važan slučaj cenzure desio se 1987. godine, kad je zabranjen plakat proslave Dana mladosti. Slučajno se opet radilo o muškom aktu, ali razlog zabrane nije bila golotinja, jer je prikaz bio stiliziran. Skandalozan je bio izvor slike, za koju se pokazalo da je preuzeta iz knjige o nacističkoj umjetnosti.

Država bi s vremena na vrijeme ipak pokazala zube. U tom svjetlu, izložba Rosebud pokazuje kakvo je hrabro i napredno mjesto Galerija suvremene umjetnosti bila u 1980-ima. Pritom, Vesović nije bio jedini heteroseksualni hrvatski umjetnik koji je u to vrijeme proizvodio queer djela. Neki radovi Mladena Stilinovića mogli bi se također svrstati u tu kategoriju, recimo serija foto-kolaža na kojima vodi ljubav sa samim sobom.

O da, Stilinović. Volim njegov rad An artist who cannot speak English is no artist… A Tomislav Gotovac? Postoji serija fotografija na kojima pozira kao pin-up djevojka…

Foxy Mister.

Da. Mislim da te fotografije možemo označiti kao queer, jer prikazuju neatraktivno tijelo starca koji pozira kao djevojka iz porno-časopisa. Koliko znam, uspio je objaviti te slike u nekom mainstream erotskom časopisu.

Nikad mi se nisu sviđale te slike. Cijenim Gotovčeve strukturalističke filmove, tu mi je bar donekle jasno što je pokušao postići. Ali njegov rad u mediju performansa mi izmiče, ne razumijem izdignutu poziciju koju uživa u hrvatskoj povijesti umjetnosti. To vrijedi i za njegov najpoznatiji rad — Zagreb, volim te. Jednostavno, ne shvaćam smisao te akcije.

Smisao je valjda bio u izazovu javnog izlaganja golog tijela.

Da pojasnim... Nedavno je netko djela Marine Abramović duhovito nazvao “metafizičkim nudizmom”. U većini radova Tomislava Gotovca vidim samo nudizam, metafizike tu nema ni za lijek.

Da, ali Marina Abramović je svoje tijelo izložila u galeriji, a ne na trgu kao Gotovac.

U oba slučaja je riječ o događaju u javnom prostoru. No treba priznati da je Galerija suvremene umjetnosti bila doista specifičan javni prostor, u kojemu se moglo izvoditi daleko radikalnije stvari od svlačenja. Čuo sam da je kustos Davor Matičević dobio ukor nakon performansa tijekom kojega je Marina Abramović naizmjenično gutala kontraindicirajuće lijekove. Nije bila riječ o cenzuri, već o opomeni. Matičević je upozoren da je performans otišao “korak predaleko”.

Namjeravao sam te pitati za Davora Matičevića, kustosa Galerije suvremene umjetnosti koji je preminuo od AIDS-a. Nekoliko ljudi mi ga je spomenulo, ali sam stekao dojam da priča o njemu nije dovoljno poznata. Pomalo mi se čini kao da je Matičević neka queer utvara današnjeg muzeja.

Ako ti njegovo prisustvo u muzeju djeluje utvarno, to je zato što za sobom nije ostavio ništa opipljivo. Kustosi opstaju kroz tekstove, a Matičević nije bio nadaren za pisanje. No imao je drugih talenata koji su ga činili dragocjenim. Vidio je potencijal tamo gdje drugi nisu. Bio je izravan u komunikaciji i ispravan u prosudbama, šarmantan i vrlo uvjerljiv. Recimo, htio je postaviti izložbu Daniela Burena, koji je planirao presvući zidove galerije kararakterističnim prugastim platnom. Izložba je isprva odbijena zbog skupoće materijala, ali je Matičević uspio uvjeriti nadležne da će izvedbom tog projekta zapravo uštedjeti novac, jer su se Burenova platna naknadno mogla prekrojiti u zastore, koji su galeriji bili potrebni.