AUS EINEM TOTENHAUS
Produkcija: Opernhaus Bonn, 2004.
Rijetko izvođena opera Leoša Janáčeka Iz mrtvog doma, nastala po motivima zapisa Dostojevskog iz sibirskog gulaga, postavljena je u Bonnu u režiji Tomaža Pandura na masivnoj pokretnoj scenografiji sačinjenoj od četiri platforme. Na metalnom požarnom zastoru publiku je pri ulasku u dvoranu dočekivala video-projekcija, koja se zatim selila na bočne površine pokretnih platformi, prateći tijekom izvedbe promjene njihovog položaja.
Annette Schroeder: “Beskrajni niz brojeva treperi na metalnom zastoru Opere u Bonnu. Znamenke postupno zamjenjuju slova, ispisujući naslov Janáčekove opere koja bi se trebala izvoditi svuda gdje su ljudi svedeni na brojke — u svim zatvorima i mučilištima po svijetu, počevši od sibirskog gulaga koji je Dostojevski doživio na vlastitoj koži. No ovdje se samo koketira s nasiljem, sugerira nam se u drugom činu, u kojem video-projekcije isječaka filmskih novosti i muzičkih revija preuzimaju ulogu logoraške predstave.” — Kölnische Rundschau, 27. rujna 2004.
Sophia Willems: “Tomaž Pandur i njegova družina (scena: Sadar Vuga Arhitekti, video: Dragan Mileusnić i Željko Serdarević) stvorili su uz podršku deset plesača i bonskih opernih solista dojmljivu suvremenu operu koja je daleko od logorskog naturalizma. Ima samo jedna kvaka: njihov je pristup odveć konceptualan da bi mogao doprijeti do srca. Izloženo provalama vizualnog, oko stalno bježi ovamo-onamo. Usprkos tim snažnim podražajima, ova opera ne ide pod kožu.” — Westdeutsche Zeitung, 28. rujna 2004.
Stefan Schmöe: “Permanentno je sve u pokretu, često prekriveno video-projekcijama. No ta stalna iritacija je ovdje svjesno — i virtuozno — korišteno načelo. Projekcije su najprisutnije u drugom činu, u kojem logoraši igraju predstavu. Kao kontrast jezivoj smotri lica iz podzemlja na pozornici, tu su umetnute revijalne scene iz starih filmova. [···] Iz mrtvog doma je moderno i otvoreno ostvarenje puno neobičnih slika, s kojim se visoko postavlja aršin kojim ćemo mjeriti ostale produkcije tek započete sezone.” — Online Musik Magazin, 4. listopada 2004.
Livia Pandur: “Ta opera ex machina, kako ju naziva Željko Serdarević, koristi stranice pokretnih platformi kao display pokretnih slika ili kao izvor neonskog svjetla koje šokira gledaoce kad se iza metalnog zastora prvi puta otkrije scena. Stroj nastavlja svoje gibanje i kad zamru posljednje note opere, a publika čeka da se sasvim zaustavi prije no što izvedbu nagradi aplauzom.” — Oris br. 34, 2005.
Nakon oslobađajućeg iskustva rada na predstavi Sto minuta, izrada video-dizajna za operu Iz mrtvog doma predstavljala je za Mileusnića i mene susret s nizom ograničenja. U projektima koji su slijedili, ograničenja će postajati sve izraženija. Tako ćemo se u Infiernu boriti s reflektirajućim stijenkama scenografije, dok će u baletu Alas (Nacho Duato, Compañía Nacional de Danza de España, 2006) naš radni prostor biti sveden na jednu stijenku uskoga staklenog obeliska u središtu scene.
Fotografije: Thilo Beu [1-5], Dragan Mileusnić [6]
