GLAZBENO-SCENSKA PRIREDBA
Ciklus izvedbi proširenog filma, 1988. — 1990.
Struktura događanja bila je uvijek jednaka, varirana uvođenjem novih glazbenih tema, odnosno filmskih i dia projekcija, te promjenom izvedbenog prostora. Dvojica protagonista — klavirist i kino-operater — dočekivali su publiku u zvučno i likovno prepariranom prostoru. Program je započinjao gestom odlaganja ručnog sata na klavir. Uslijedio bi omnibus audiovizualnih kompozicija, nakon čega su izvođači napuštali izvedbeni prostor, dok bi strojevi i dalje okretali zvučne i filmske petlje.
Da bi se pokazalo što ovaj hibridni format čini različitim od filma, predstave ili performansa, tijekom prve sezone priredba je izvođena u kinu, kazalištu i galeriji. Nakon toga je postavljana — uvijek jednokratno — u prostorima poput Tehničkog muzeja ili dvorane Doma JNA. Postupak ambijentiranja zatečenog prostora razlikovao se od slučaja do slučaja. U predvorju Galerije SC kombinirani su likovni eksponati i elementi namještaja iz 1960-ih, a prije nastupa na Sceni SKUC-a emitiran je tonski zapis s razglasa koji se protezao duž čitavog kompleksa studentskog naselja.
Uporne kritičarske tegobe s “neuhvatljivošću forme” naših glazbeno-scenskih priredbi bile su možda samo rezultat terminološkog deficita. Tek je dvadeset godina kasnije postalo uobičajeno nazivati ova događanja odgovarajućim imenom: izvedbama proširenog filma.
Tadej Zupančič: “Neuhvatljivost forme njihovih priredbi rezultat je anticipacije subjektivne ekonomije najrazličitijih diskurzivnih praksi i istovremene emancipacije od prisilnih (npr. postmodernističkih) formi. Umjesto represivne nostalgije, ishod ovog koncentriranja realnosti je oslobađajuća, izmičuća forma.” — Mladina br. 29, 1988.
Ana Lendvaj: “Socrealistička pozornica kina, ‘tapecirana’ bijelim projekcijskim platnima, naseljena je samo klavirom čiji svirač živom svirkom dodatno pridonosi scenskoj askezi priredbe. Doživljaj, dakle, mora biti ispunjen nečim manje konkretnim od scenografije. Animirana dijaprojekcija i graduirana zvučna slika preuzimaju na sebe taj rizik — i u tome uspijevaju. Dva bajkovito kičasta rekvizita — buket plastičnih tulipana kao svjetiljka na klaviru, te sjenilo koje se na kino-operaterskom pultu pod utjecajem topline okreće, oživljujući sliku idiličnog pejzaža — nepobitna su legitimacija estetike nostalgije, prioriteta doživljaja a ne događaja. Putem tako neopipljivih elemenata ipak se čvrsto govori o drami identiteta, dilemi izbora i neizvjesnosti ishoda.” — Večernji list, 17. ožujka 1988.
Boris B. Hrovat: “Riječ je o avangardnome djelu koje ne posjeduje definiranu fabulu koja bi mogla biti verbalno posredovana: sintetička, multimedijalna umjetnost Fritza i Serdarevića u prvome redu stvara ugođaj — a tek potom javlja se, pomalo neočekivano i paradoksalno, gradualni porast neke implicitne ‘dramatike’, koju u većoj mjeri osjećamo nego što je racionalno denotiramo. Eksperiment ne ostaje bez odaziva mlade, otvorene publike, dokazujući mogućnost postojanja jedne ‘apstraktne dramaturgije’, koja ujedno stremi prema sinkretističkoj, multimedijalnoj umjetnosti budućnosti.” — Večernji list, 21. veljače 1990.
Fotografije: Zoran Filipović [1, 2], Rino Efendić [3-6]
