S nacionalnim kazalištem u Mariboru surađivao sam kroz sedam godina mandata umjetničkog direktora Drame Tomaža Pandura (1989—1996). Sezona 91/92. bila je prva koju sam dizajnirao samostalno, oslanjajući se pri tom na postupke karakteristične za studio u okviru kojega sam tu suradnju započeo. Taj kontinuitet je vidljiv iz eurokazovske ikonografije znaka Drame (prvog koji se održao dulje od jedne repertoarne sezone), kolažne estetike plakata te magazinskog koncepta kazališnih programa. Pseudo-magazini za Carmen i Don Juana (1992) bili su posljednji u nizu od osam tako osmišljenih publikacija.

Unatoč razmjernoj hermetičnosti sadržaja i činjenici da u njima nikad nisu objavljivane fotografije iz predstava, ova luksuzna izdanja A3 formata uspješno su pronosila glas o aktivnostima mariborske Drame i bila tražena diljem post-jugoslavenskog kulturnog prostora. No postmodernističko poigravanje s magazinskim formatom znalo je izazvati i poneku pomutnju, kao u slučaju uvrštavanja programa za predstave Carmen i Don Juan u godišnjak Graphis (1994). Umjesto u kategoriju dizajna za kazalište, urednici ovog prestižnog izdanja smjestili su ih među časopise, nasuprot duplericama modnog žurnala Vogue.