IZLOŽBA KAZALIŠNOG PLAKATA
Putujuća izložba, 1990. – 1993.
Studio Imitacija života zaključuje četverogodišnje razdoblje djelovanja mini-retrospektivom kazališnog plakata. Nakon Zagreba, Ljubljane, Splita i Podgorice izložba je u svibnju 1991. trebala gostovati i u Novom Sadu, no otkazana je na sam dan otvorenja. Riječima organizatora, odluka o otkazivanju donešena je kao kontramjera kolektivnom bojkotu novosadskog festivala Sterjino pozorje od strane kazališnih institucija iz Hrvatske, Slovenije i BiH. U nastavku turneje izložba je predstavljena još i u Mariboru, Beču, Moskvi i Skoplju.
Ivan Doroghy: “Kao najistaknutiji predstavnici nove struje unutar hrvatskoga dizajna, Fritz i Serdarević predstavljaju oblikovanje nastalo iz alternativne ulične grafike, koja se uporno javlja već desetak godina u obliku glazbenih plakata, fotokopiranih afiša i alternativne omladinske štampe. Ovaj senzibilitet, nastao pod utjecajem postpunka te raznoraznih modernizama, doživio je u njihovim radovima svoju punu afirmaciju. Drugim riječima, uspjeli su institucionalizirati taj duh i pretvoriti ga u prepoznatljiv, zaokruženi koncept.” — katalog Zgraf 6, 1991.
Janka Vukmir: “Kako su uspjeli tako brzo svoje radove s oglasnih tabli useliti u galerije? U četiri godine proizveli su pedesetak plakata — sasvim dovoljno za izložbu, a i sami plakati su bili zapaženi. Ispunjavali su zagrebački dnevni maksimum pažnje, što znači da su i slučajni prolaznici komentirali ono što je studio Imitacija života pretvorio u zidne tapete grada. Nije riječ o slučaju: njihovi plakati bili su više od obične informacije o događajima — pretvarali su oglasne površine u ambijente na kojima se nalazio miš-maš svakodnevnog života. Time su se apsolutno uklopili u umjetničke tokove 1980-ih i ‘umjetnost prisvajanja’ ili appropriation art.” — Slobodna Dalmacija, 3. lipnja 1991.
Feđa Vukić: “Prosječnom će uličnom šetaču plakati studija Imitacija života biti privlačno čudni zbog činjenice da su vrlo rijetko oblikovani po tradicionalnim kanonima grafičke poruke. Umjesto sažete informacije, obično se u likovnim zavijucima rasteže priča koja kao da više govori o dizajneru nego o dizajniranom. Fritz i Serdarević stvaraju plakate iz ‘nađenih’ slika, obrađujući ih gotovo do neprepoznatljivosti. Dečki, dakle, pokušavaju ostvariti originalnost suprotnim metodama i tu možda leži njihova najveća vrlina kojom su, koliko god to paradoksalno zvučalo, bliskiji Bućanu nego Brodyju, jer informaciju uvijek pretvaraju u svoju sliku. Stvaraju bliže artu nego dizajnu, njihov je rukopis već prepoznatljiv, mada će se mnogi stari grafički meštar pobuniti zbog rastegnutih slova.” — Oko br. 24, 1990.
Bojan Krištofić: “Eklektičnost izričaja i suzdržana, no jasna melodramatičnost ugođaja i značenja, u kombinaciji s rafiniranom likovnom i tipografskom estetikom te zanatskom izbrušenošću, koje su, u usporedbi s njihovim generacijskim suborcima, bile ponajmanje udaljene od čitkosti i sofisticiranosti visokog modernizma, ponajviše su, moj je osobni dojam, utjecale na suvremene generacije dizajnera. Mali, ali veoma značajni opus studija Imitacija života sa svojom slojevitom, ali ipak na sebi svojstven način hermetičnom alternativnom estetikom najizrazitije je ‘preusmjerio’ središnji tok razvoja dizajna u Hrvatskoj.” — Na istom prostoru, ispred vremena, Kurziv, 2021.
Fotografija: postav izložbe u kazalištu Ermitaž (Moskva), 1992.
