IZLOŽBA TIPOGRAFIJE
Galerija PM, Zagreb, 19. studenog – 30. prosinca 1999.
Rezime hrvatske tipografske produkcije 1990-ih, postavljen u sklopu prevratničkog 34. Zagrebačkog salona. Koautori koncepcije su Dejan Kršić i Dejan Dragosavac, institucionalnu podršku pružila nam je Nevena Tudor, a od dvadeset predstavljenih autora najzastupljeniji je bio tipograf Ermin Međedović.
Dejan Kršić: “Kao i čitava revolucija u grafičkom dizajnu protekla dva desetljeća, novi boom tipografije povezuje se s pojavom Macintosh računala 1984. godine, a zatim i programskog jezika PostScript te pristupačnih laserskih pisača. U daleko kraćem vremenu nego što je potrebno za kreiranje pisma ab ovo, danas je moguće preuzeti, varirati, miksati, ukratko — deformirati ili bastardizirati bilo koje postojeće pismo. To je rezultiralo velikim prekopavanjem po povijesti grafičkog dizajna te pojavom niza tipografija kod kojih su inovacija i težnja eksperimentu važniji od poštivanja pravila zanata.” — Libra Libera br. 11, 2002.
Katarina Luketić: “Invazija novih pisama i eksperimentalnih tekstualnih izraza zahvatila je hrvatsku dizajnersku scenu. U tu dominantnu tendenciju grafičkoga dizajna 1990-ih, hrvatski dizajneri se uklapaju ne samo po usvajanjima tuđih tipografskih iskustava, već i po tome što je dio tih autora izradio vlastite, prepoznatljive slovne sustave. Tako je u sklopu ovogodišnjeg Zagrebačkog salona organizirana zasebna izložba tipografije, s namjerom da bi se, riječima autora koncepcije, ‘približili uspostavljanju jasnijih kriterija vrednovanja tipografije u našoj sredini’. Izložba daje prvi pregled originalnih pisama za računalo u nas, a riječ je o radovima dvadesetak autora.” — Zarez br. 19, 1999.
Željko Serdarević: “Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj je danas nemoguće potegnuti crtu koja bi jasno odvojila grafičke dizajnere od specijaliziranih tipografa. Tipografija Raster (Igor Masnjak, 1997) karakterističan je primjer geneze jednog domaćeg pisma: Raster nastaje kao osobni projekt za potrebe teorijskog časopisa za izvedbene umjetnosti, i to za broj posvećen pojavnosti teksta u teatru. Ovo pismo se, dakle, pojavljuje prigodno, ne kao rješenje konkretnog grafičkog problema već kao izlet u prostor u kojem je dozvoljena konceptualizacija jezika i slova. Raster nastaje gotovo istovremeno kad i Dee Dot Ermina Međedovića, koji temu neoštrog ispisa slova istražuje na gotovo identičan način. Preklapanja poput ovog ukazuju nam da eksperiment digitalne tipografije u nas trpi zbog pomanjkanja objedinjujućeg konteksta. Većina hrvatskih dizajnera bavi se istraživanjem novih, ekspresivnih formi, a među izloženim pismima nailazimo i na potpuno konceptualne primjere. Vrata međunarodne distribucije prvi su odškrinuli upravo takvi rubni slučajevi, sustavi znakova koje teško da možemo nazvati abecedom.” — 34. Zagrebački salon, katalog, 1999.
Prvi pregled hrvatske digitalne tipografije pokazao je da raspolažemo bogatom eksperimentalnom produkcijom, unutar koje su odskakala rješenja Damira Gamulina i Mladena Balogha. No čak je i iznimni opus Ermina Međedovića odavao samodostatnost istraživanja kojem funkcionalni aspekti tipografije nisu bili u prvom planu.
Deset godina kasnije, u Hrvatskoj je već bio implementiran ozbiljan tipografski kurikulum, koji su osmislili i podučavali Nikola Đurek i Damir Bralić. U razmatranju tog nepojmljivo naglog kvalitativnog skoka u tipografskoj stručnosti čitave jedne sredine treba osim objektivne iznimnosti Đurekove pojave uračunati i faktor Zeitgeista. U vrijeme održavanja ove izložbe i sâm Đurek je izrađivao fontove za techno flyere, slova inspirirana TV-serijom Zvjezdane staze.
Fotografije: Dejan Dragosavac
