INFIERNO
Produkcija: Centro Dramático Nacional Madrid, 2005.
Scenski spektakl Tomaža Pandura po motivima Danteove Božanstvene komedije postavljen je u madridskom Nacionalnom dramskom kazalištu na staklenoj pozornici s reflektirajućim stijenkama. Integracija video-projekcija u takav dizajn scene (Numen / For use) zahtijevala je od Mileusnića i mene iznalaženje domišljatih rješenja, poput korištenja suhog leda kao projekcijskog medija.
Juan Ignacio García Garzón: “Tehnički iznimno zahtjevna i briljantno izvedena predstava, s trenucima uznemirujuće i nasilne ljepote u kojima se doima kao izraz prkosa. Estetski resori iskorišteni su do maksimuma — scenografija je kocka čije su stijenke prekrivene zrcalima a bridovi neonskim cijevima, projekcije sjajno koriste snimke Ruske revolucije i Drugog svjetskog rata, poletna glazba Gorana Bregovića miješa se s Beethovenovom, dizajn svjetla Gómeza Corneja je veličanstven.” — ABC, 30. svibnja 2005.
Miguel Ayanz: “Vizualno kazalište najviše razine, prepuno projekcija, prekrasne glazbe i nemogućih scenografskih rješenja. Pandurov Pakao je mjesto iskričavih svjetala i beskonačnih ogledala, u kojima se odražavaju snolike i kompleksne kazališne slike. Provokativno, inteligentno i bez dvojbe: drugačije.” — La Razon, 27. svibnja 2005.
Eduardo Pérez Rasilla: “Nalazimo se u paklu dizajna, razdvojeni pregradom od praznog prostora nalik modnoj pisti. Video-projekcije slika nasilja i ratova. Crni i bijeli kostimi u kojima mlada tijela, puna energije, savršeno izvode stilizirane pokrete. Ovaj apokaliptični postmoderni spektakl teži omamiti gledatelja glasnoćom, nasilnošću projiciranih slika i oblikovanjem svjetla, koje je istodobno aseptično i agresivno.” — Madrid teatro, 7. lipanj 2005.
Javier Villan: “Harmoniju je moguće doseći tek nakon što sva osjetila otupe. Ta se misao neminovno nameće kao prava suština ove uznemirujuće predstave, koja je nalik ponoru bez dna ili zrcalnom labirintu. Scenografija koja umnogostručuje video-slike pojačava i sumornost kjaroskuro rasvjete: likovi djeluju kao da su sišli s platna Caravaggia ili Ribere.” — El mundo, 29. svibnja 2005.
Livia Pandur: “Pakao u svom naličju dodatno permutira u neprekidno gibanje i pomoću video projekcija, koje kroz vremenski slijed infernalnog kao pokretna slika oživljavaju sjećanje civilizacijskog iskustva. ‘To je prostor’, kaže Željko Serdarević o scenografiji, ‘kojim se pobija temeljni postulat gotskog žanra — da demoni nemaju odraz u zrcalu’. A gdje su svi ti odsjaji? U Paklu, nastanjenom multipliciranim demonskim odrazima.” — Oris br. 34, 2005.
Paralelno s radom na projekcijama, Dragan Mileusnić i ja snimili smo dugometražni dokumentarac u kojem bilježimo složeni proces nastajanja predstave Infierno. Zahvaljujući povlaštenom pristupu intenzivnim seansama redateljskog rada s pojedinačnim glumcima, ovaj film ujedno služi i kao jedinstveno svjedočanstvo Pandurove metode stvaranja.
Fotografije: Mileusnić [1, 4, 5], Jonke [2], Rebolj [3, 6]
