CRNA RUPA
Produkcija: Naroden teatar Bitola, 1988.
Scenografija za dramu Gorana Stefanovskog u režiji Branka Brezovca zahvaćala je čitav prostor pozornice i gledališta, a publika je bila smještena na teleskopskoj tribini postavljenoj u samom dnu scene. Uz brojne fizičke elemente, scenografija je uključivala i dijaprojekcije te zvučne zapise, koji su u programu predstave označeni kao ‘muzika scenografije’.
Otori Hidenaga: “Čini mi se da je jugoslavenska kazališna situacija vrlo složena i zanimljiva, kao uostalom i vaša socijalna i politička situacija. Predstave su nabijene erotikom i nasiljem, ali to govori o nečem drugom. Zato mi se najviše sviđa Crna rupa u režiji Branka Brezovca jer je kompliciranom scenografijom, premještanjem publike na binu, a glumaca u gledalište i drugim rješenjima pokazala svu zamršenost i slojevitost aktualnoga jugoslavenskog trenutka.” — selektor kazališnog festivala iz Tokija o festivalu jugoslavenskih kazališnih produkcija u Ljubljani, Start br. 528, 15. travnja 1989.
Dalibor Foretić: “Brezovec je u bitolskom teatru načinio posve antimimetsku predstavu. Ostvarivao je asocijacije koje je tekst u njemu izazivao, zatrpavajući ih gomilama citata, dostižući pokatkad i fascinantne scenske vizije. Kaos rasula od početka se osjećao u temeljnoj impostaciji predstave i njenom scenografskom iskazu koji potpisuje zagrebački studio Imitacija života, koji u težnji za totalnom scenografijom uvodi čak i — muziku scenografije! Tek niz dijagonalno postavljenih stolica unosi nešto reda u taj nered, i odmah priziva u sjećanje grupu Rosas i njihova duhovnog oca Jana Fabrea.” — Danas, 22. ožujka 1988.
Dubravka Vrgoč: “Brezovec kod Stefanovskog nalazi razbijene odlomke, krnje likove i tek naznačene situacije, stoga dramu i ne tretira kao predložak, nego kao impuls pomoću kojeg scenski oslikava raspadnutu sliku svijeta. Zahvaljujući neobičnom rasporedu vizualno osmišljenih slika, izuzetno atraktivnoj scenografiji, sugestivnoj igri ansambla bitolskog teatra i dopadljivoj koreografiji Katje Jocić, moguće je ovu pretjeranu drastičnost i blatnjavost situacija tumačiti kao znakove osmišljenog i organiziranog kaosa. Publika pritom, a to je možda jedino izvjesno, ne ostaje ravnodušna.” — Vjesnik, 27. lipnja 1988.
Na središnjem nacionalnom kazališnom festivalu ‘Vojdan Černodrinski’ u Prilepu Crna rupa je osvojila nagradu za najbolju makedonsku scenografiju sezone 1987/88. Zanemare li se postupci ambijentiranja prostora u kojima smo izvodili svoje glazbeno-scenske priredbe, Crna rupa ostaje jedini projekt koji smo Darko Fritz i ja zajednički ostvarili na području scenografije. Proći će punih petnaest godina prije no što ću se kroz suradnju s Draganom Mileusnićem na video-dizajnu za predstave Tomaža Pandura vratiti problematici oblikovanja za pozornicu.
Fotografije: Ozren Drobnjak
