PROCESI OSOVLJAVANJA

Hrvatske izložbe dizajna, 1991. – 2011.

Bačun-Bratović: Pečemo zanat. Foto: Ruta, 2009.

Godine od proglašenja nezavisnosti zemlje do smrti samozvanog ‘oca nacije’ umnogome su bile razdoblje izolacije i provincijalizacije hrvatskog dizajna. No u sjeni sveprisutne rasprave o ‘dizajnu nacionalnog identiteta’ odvijali su se paralelni procesi osovljavanja novih institucija i afirmacije prvog naraštaja školovanih dizajnera.

U rujnu 1991. godine, nekoliko mjeseci po osamostaljenju Hrvatske, zagrebački Muzej za umjetnost i obrt ugostio je šesto izdanje međunarodne izložbe grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija Zgraf.1 Pokrenut od strane ULUPUH-a 1975. godine, u ozračju društvenog i ekonomskog poleta socijalizma,2 Zgraf se pozicionirao kao središnja domaća dizajnerska manifestacija. Uključivanjem međunarodne selekcije 1978. godine postao je i glavni posrednik informacija o kretanjima u svijetu, poglavito na području dizajna plakata. Šesti Zgraf, organiziran u godini društveno-političkih previranja i visoke inflacije, bio je skromniji od ranijih izdanja ali i dalje relevantan. Na izložbi su bili zastupljeni autori poput Zuzane Licko, Petera Savillea, Ricka Valicentija i grupe Hardwerken, dizajneri koji će snažno obilježiti vizualnu kulturu 1990-ih. Plakat s naslovom izložbe na hrvatskom, engleskom i japanskom, jasno je poručivao da smo dio globalne zajednice.

Izbijanje rata i teško ekonomsko razdoblje koje je uslijedilo otežali su organiziranje izložbe, pa su sedmi i osmi Zgraf bili sjena ranijih izdanja. Kritike na račun koncepcije te manjak financijske potpore čak su ponukali organizatore na nesvakidašnji korak sazivanja javne rasprave3 o smislu daljnjeg održavanja Zgrafa. Privremena kapitulacija pozicije središnje domaće dizajnerske manifestacije nije sama po sebi bila strašna — alternativa u obliku velikih nacionalnih izložbi u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva bila je na pomolu. Pogubnim se, međutim, činio prekid kontakta s međunarodnom zajednicom, koja je u 1990-ima na Zgrafu bila sve neadekvatnije zastupljena. Za obnavljanje veze sa svijetom bilo je potrebno čekati 1999. godinu i izložbu nizozemskih dizajnera Armanda Mevisa i Linde Van Deursen,4 a slučaj je htio da otvorenje njihove retrospektive u Zagrebu bude zakazano na dan smrti predsjednika Franje Tuđmana.

Godine koje su protekle između šestog Zgrafa i izložbe studija Mevis en Van Deursen, odnosno između proglašenja nezavisnosti zemlje i smrti samozvanog “oca nacije”, umnogome su bile razdoblje izolacije i provincijalizacije hrvatskog dizajna. No u sjeni sveprisutne rasprave o “dizajnu nacionalnog identiteta” odvijali su se paralelni procesi osovljavanja novih institucija i afirmacije prvog naraštaja školovanih dizajnera. Uz posvemašnju informatizaciju, u prevratničkim 1990-ima hrvatski dizajn je najizrazitije obilježila upravo ta pojava prvog vala specijaliziranih profesionalaca. Njihov entuzijazam bio je presudan za uspjeh inicijativa Hrvatskog dizajnerskog društva, prve domaće institucije koja je dizajnu pristupala kao praksi emancipiranoj od područja likovne i primjenjene umjetnosti.

Novi standardi

S prvom Izložbom hrvatskog dizajna (1999), održanom kratko nakon osmog Zgrafa, počinje uspostava novih standarda predstavljanja dizajna. Postav u skučenom prostoru zagrebačke galerije Forum pogodovao je radovima manjih dimenzija koji ranije nisu dolazili do izražaja, jer su izložbe poput Zgrafa uglavnom bile rađene u mjerilu plakata. Ostakljeno pročelje galerije, koje otvaranjem pogleda s ulice čini ovaj prostor privlačnim, bilo je zatamnjeno crnom površinom s natpisom 01. Redni brojevi bili su i jedina informacija uz eksponate — detaljnije podatke o radu trebalo je potražiti u vodiču izložbe, crnoj knjižici čije su stranice ujedno služile kao glasački kuponi.5

Nasuprot dobrodošloj infuziji novih ideja u koncepciji postava,6 odabiru radova moglo se ponešto i prigovoriti. Zamišljena kao strukovna smotra članova HDD-a, prva Izložba hrvatskog dizajna rađena je bez ambicije kritičkog procjenjivanja produkcije te je uključivala i pojedina ostvarenja slabije kvalitete. Godina se srećom pokazala dobro aspektiranom za kolektivne izložbe dizajna te je nekoliko mjeseci kasnije organiziran i 34. Zagrebački salon, s kojim je proces evaluacije hrvatskog dizajna na prijelazu tisućljeća doveden do zaokruženja. Učinak ovako intenzivne izložbene sezone nakon višegodišnjeg zatišja očitovao se u pooštrenju kriterija selekcije budućih izložbi, te u postupnom profiliranju svake od ovih triju međusobno konkurirajućih dizajnerskih manifestacija.

Promjene su bile najvidljivije u slučaju Zagrebačkog salona, godišnje izložbe koja od 1975. svako treće izdanje posvećuje području dizajna i primjenjene umjetnosti.7 Slično Zgrafu, ova je nacionalna manifestacija u 1990-ima pretrpjela krizu, koja je bila najočitija u slučaju 31. Zagrebačkog salona (1996).8 Zbog srodnih problema s izdanjima posvećenim likovnoj umjetnosti, uprava HDLU-a odlučila se 1998. angažirati slovenskog kustosa Igora Zabela da šaroliku smotru preobrazi u respektabilnu pozivnu izložbu. Uvođenje “čovjeka izvana” revitaliziralo je pomalo ustajalu manifestaciju i posredno omogućilo selektorima narednog izdanja Salona da pooštre kriterije odabira i eliminiraju pojedine kategorije. Umjesto njih, u sklopu izložbe postavljen je prvi pregled domaće tipografije, kojim je ovo područje afirmirano kao zasebna kategorija ne samo na budućim Salonima, već i na drugim skupnim pregledima dizajna.

Numen/For Use: postav 34. Zagrebačkog salona, 1999.

Promjena paradigme

34. Salon učinio je razvidnom smjenu generacija u hrvatskom dizajnu, a nova je paradigma bila upečatljivo izražena rješenjem postava. Koristeći se argumentom dotrajalosti interijera Doma HDLU, skupina Numen presvukla je zidove plavo obojanim drvenim površinama s unutrašnjim osvjetljenjem, koje je prostoru davalo nestvarno futurističko ozračje. Izlošci su pritom bili podređeni dojmu ambijenta — pretvoreni u friz ploha jednake visine i obilježeni tek apstraktnim prikazom rednog broja, radovi su bili lišeni materijalnosti, a informacije o njima svedene na minimum. Ovaj pristup bio je dosljedno proveden i u dizajnu kataloga izložbe, u kojemu su reprodukcije radova bile ograničene na detalj kvadratnog formata.

Nepunu godinu ranije, u veljači 1999, Igor Masnjak je u istom prostoru predstavio dizajn časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija. Izložba je bila koncipirana problemski, raščlanjivanjem rješenja na elemente poput tipografije i fotografije te analizu apstraktnijih razina poput grafičkog ritma. No nakon bljeska efektnog postava 34. Salona, analitički koncept bio je potisnut pristupom koji je izložbe pretvarao u jednokratni PR event. Izrazit primjer toga bila je izložba Brukete & Žinića (Dom HDLU, 2000), na kojoj je umjesto odabira vizualno raskošne produkcije njihovog studija izloženo tek nekoliko ploha u bojama njihovih najprepoznatljivijih radova.9 Ovo nije izoliran slučaj — početkom 2000-ih se na samostalnim izložbama rijetko moglo vidjeti tekuću dizajnersku produkciju, što se opravdavalo činjenicom da je riječ o artefaktima namijenjenim drukčijim komunikacijskim situacijama te ih je stoga teško adekvatno predstaviti u galeriji.

Takvo promišljanje dugo je podržavala činjenica da se dizajnerske izložbe postavljaju u prostorima namijenjenim likovnoj umjetnosti, izvan programa koji bi kontinuirano predstavljao dizajn i tako osigurao kontekst za pojedinačna događanja te vrste. Godine 2009. ta je prepreka uklonjena početkom djelovanja Galerije HDD, ali je tijekom prve izložbene sezone Dejan Dragosavac10 bio jedini profesionalni dizajner koji je pokazao radove nastale po narudžbi. Skupine iGle i Numen ispunile su prostor likovnom instalacijom, a Dejan Kršić je izložio dijagram historiografskog istraživanja domaćeg dizajna. Poigravanja s meta-dizajnerskim konceptima bilo je i na studentskim izložbama, primjerice u slučaju akcije Pečemo zanat tandema Bačun-Bratović, koji je na otvorenju dijelio torte s jestivim reprodukcijama fotografija prethodnih događanja u galeriji HDD-a.11

Postav Izložbe hrvatskog dizajna 040506, 2006.

Područja ekspanzije

Pribjegavanje likovno-umjetničkim strategijama u navedenim primjerima moguće je tumačiti i kao reakciju na taksonomsku tipologiju sve brojnijih skupnih pregleda. Najučestalije su bile Izložbe hrvatskog dizajna,12 koje su sa svakim izdanjem rasle u opsegu i obuhvatu kategorija, pa je 2006. izložba proširena uključivanjem studentskih radova, a 2009. uvođenjem kategorija modnog i odjevnog dizajna te dizajnerskog koncepta. Prelaskom u veće prostore poput Gliptoteke HAZU i Zagrebačkog velesajma, koncepcije postava bile su sve više usmjerene na funkcionalna pitanja, primjerice mogućnosti preseljenja na druge izložbene lokacije. Ovo se pokazalo naročito opravdanim u slučaju izložbe 040506, koja je postavljena u Rovinju, Zagrebu, Splitu i Ljubljani.13

S izložbom 040506 uvedena je i praksa organiziranja retrospektive dobitnika nagrade HDD-a za životno djelo. Izložba kazališnih plakata Borisa Bućana postavljena je 2006. na ulicama Rovinja, a retrospektiva Mihajla Arsovskog vratila je 2008. njegove plakate u zagrebačku galeriju SC, u kojoj je 1972. godine održao jedinu samostalnu izložbu.14 Uz navedene, kontinuirano su priređivane retrospektive važnih protagonista povijesti domaćeg dizajna, poput Zvonimira Faista (Galerija Grada Zagreba, 2003), Ranka Novaka (MUO, 2004), Ivana Picelja (Klovićevi dvori, 2005) te Alfreda Pala (MUO, 2009). Posebno snažan odjek imala je retrospektiva Mirka Ilića (Gliptoteka HAZU, 2008), praćena objavljivanjem monografije iz pera Dejana Kršića. Unatoč opravdanim zamjerkama upućivanim na neke od ovih izložbi,15 riječ je o projektima od iznimne važnosti za našu sredinu, u kojoj su historiografske izložbe dizajna ranije bile rijetkost.

Ništa manje važna je novouspostavljena praksa izložbi studenata, započeta 2005. pregledom radova nastalih u prvih petnaest godina postojanja zagrebačkog Studija dizajna i nastavljena naredne godine uključivanjem studentskih radova u postav izložbe 040506. Godine 2007. Odjel dizajna vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu o desetoj je obljetnici sastavio izložbu studentskih projekata, a paralelno predstavljanje radova studenata iz Zagreba i Splita organizirano je 2008. u sklopu desetog Zgrafa. Studentska produkcija dobila je 2011. i zasebnu manifestaciju Dan D, festival namijenjen studentima i mladim dizajnerima iz Hrvatske i susjednih zemalja.

Postavljanje izložbe TDC 23. Foto: Ruta, 2004.

Puni krug

Poboljšanjem ekonomske situacije i profesionalizacijom organizacijskog aparata, Zgraf je u posljednja dva izdanja vratio pozicije izgubljene u 1990-ima, te se u odnosu na Izložbe hrvatskog dizajna odredio kao projekt čija je temeljna vrijednost smještanje nacionalne produkcije u međunarodni kontekst. Deseto izdanje bilo je u tom pogledu naročito uspješno, te je uz kvalitetan izbor inozemne produkcije predstavljena izložba dobitnika glavne nagrade devetog Zgrafa Stefana Sagmeistera, jednog od najutjecajnijih dizajnera današnjice. Međunarodne izložbe dizajna stizale su i izvaninstitucionalnim kanalima, zalaganjem pojedinaca poput Ive Babaje (izložbe njujorškog Art Directors Cluba u Gliptoteci 2003, 2004. i 2007; izložba Type Directors Cluba u Domu HDLU 2004), Dejana Kršića (izložba 50 knjiga/50 naslovnica udruženja AIGA te izložba dizajnera knjiga Paula Buckleyja i Ingsu Liu u Puli, 2008) i Lane Cavar (izložba Jonathana Barnbrooka u Domu HDLU, 2009).

Nešto rjeđe organizirane su tematske i problemske izložbe, poput pregleda odbačenih radova Untrashed, koji je 2002. godine u galeriji ULUPUH-a postavila Iva Babaja. HDD je na poticaj Borisa Ljubičića organizirao dvije izložbe plakata na temu Europa 2020,16 a kustosi Sunčica Ostojić i Maroje Mrduljaš okupili su 2007. godine u Rovinju na izložbi Slika i prilika autoreferencijalne dizajnerske radove. Prilagođavajući se kontekstu revitaliziranog Zgrafa i rastućeg značaja bijenalnih Izložbi hrvatskog dizajna, izdanja Zagrebačkog salona posvećena dizajnu i primijenjenoj umjetnosti profilirala su se posljednjih godina u pravcu tematskih autorskih koncepcija. Prvi tako osmišljen Salon održan je 2005. i bavio se temom sinergije, 2009. predstavljeni su radovi obuhvaćeni skupnim nazivnikom antidizajn, a 2011. obrađivani su dizajnerski “rukopisi novog doba”.17

Odražavajući konvergenciju sve raznovrsnijih područja dizajna unutar programskog okrilja HDD-a, izložba 0910 (MUO, rujan 2010) bila je bogatija za još jednu kategoriju — dizajn postava izložbi, prostorne grafike i signalizacije. Za razliku od ranih Izložbi hrvatskog dizajna, čija se koncepcija temeljila na jednostavnom polaritetu grafičkog i produkt dizajna (uz stidljivo prisustvo “novih medija”), ovaj je bijenalni pregled počeo sve više nalikovati davnim izdanjima Zagrebačkog salona, na kojima je grafički dizajn izlagan uz bok krpenim lutkama i unikatnim keramičkim rukotvorinama. Gomilanju drukčije vrste svjedočili smo na samostalnim izložbama Damira Bralića i Vanje Cuculića  (Salon MMSU Rijeka, 2010), kod kojih su eksponati bili uokvireni didaktičkim, odnosno scenografskim intervencijama.18 Ovo odmicanje od redukcijskog pristupa u pravcu svakovrsnog uslojavanja ukazuje na to da je u promišljanju hrvatskih izložbi dizajna učinjen puni krug.

  1. Puni naziv prvog Zgrafa glasio je “zagrebačka izložba grafičkog dizajna”. Zahvaljujući angažmanu Ivana Picelja, izložba je od 1978. godine uključivala i međunarodnu selekciju, pa je naziv dopunjen podatkom “s međunarodnim sudjelovanjem”. Današnje ime “međunarodna izložba grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija” Zgraf nosi od petog izdanja, održanog 1987. godine.
  2. Ne umanjujući važnost Zgrafa i doprinosa njegovog glavnog inicijatora Alfreda Pala, treba ipak pripomenuti da je riječ o poduhvatu koji kasni više od desetljeća u odnosu na srodne manifestacije u drugim socijalističkim sredinama. Bijenale u češkom Brnu i ljubljanski BIO organiziraju se od 1963. godine.
  3. Tribina “Kvadratni stol: Deset godina hrvatskog dizajna” održana je u KIC-u 12. travnja 2001, u sklopu manifestacije Dani dizajna koju su zajednički organizirali ULUPUH i HDD.
  4. Izložbu je u okviru pratećeg programa 34. Zagrebačkog salona organizirao Darko Fritz. Retrospektiva Mevisa i Van Deursen bila je dio opsežnije prezentacije nizozemskog dizajna, koja je uključivala izložbu nizozemskih novčanica te izložbu tipografskih likovnih radova Martijna Sandberga.
  5. Nagrade su na 01 izložbi hrvatskog dizajna dodjeljivane na osnovu glasova učesnika izložbe. Od drugog izdanja odluke o nagradama donosi međunarodni žiri.
  6. Dizajn postava 01 izložbe hrvatskog dizajna potpisuje grupa studenata zagrebačkog Studija dizajna (Sven Jonke, Jelenko Hercog, Nikola Radeljković i Toni Uroda), koji po realizaciji ovog projekta nastavljaju zajedničko djelovanje pod imenom Numen/For Use.
  7. Zagrebački salon se organizira od 1965. godine i predstavlja svojevrstan nastavak Zagrebačkog triennala, srodne manifestacije koja je održana samo dvaput — 1955. i 1959. godine. Prvih deset Salona predstavljalo je dosege na područjima likovne umjetnosti, arhitekture te primijenjene umjetnosti i dizajna u okviru iste izložbe. Od 1975. se ova tri područja razdvajaju u zasebne izložbe koje se izmjenjuju u trogodišnjem ritmu.
  8. Nakon što se odlučio izložiti sve prijavljene radove bez selekcije, autor izložbe Feđa Vukić lamentirao je u uvodniku kataloga: “Predstavljanje kreativnih dosega hrvatskog dizajna u trogodišnjem ritmu ima malo ili gotovo nikakvog smisla. [...] Ako se želi i sljedećih godina samo utvrđivati kreativne dosege vizualnih komunikacija i upozoravati na nedostatak kvalitetnih proizvoda, onda je Salon ovakav kakav jest sasvim dovoljan. Ako se, međutim, hoće dizajnu i dizajnerima dati dignitet kakav zaslužuju, ako se želi potaknuti neka nova ideja ili projekt, onda hrvatskom dizajnu treba sasvim drukčija manifestacija.”
  9. Koncepciju izložbe prve petoljetke Brukete i Žinića osmislila je skupina Numen. Njihovu vlastitu samostalnu izložbu, održanu 2003. godine, također je obilježila potpuna ogoljenost postava. No pristup koji je u tom slučaju odlično odražavao načela rada skupine Numen, primjenjen na produkciju Brukete i Žinića rezultirao je rješenjem isključivo dekorativne vrijednosti.
  10. Izložba grafičkih materijala za biro suvremene umjetničke prakse Kontejner, održana u ožujku 2009, dio je svojevrsne “raščlanjene retrospektive” prvih deset godina Dragosavčevog samostalnog djelovanja, započete izložbom plakata za net-kulturni centar Mama u zagrebačkoj galeriji Prozori u siječnju 2009. godine. Ova je galerija neko vrijeme uspješno komplementirala program galerije HDD, primjerice izložbama Igora Kuduza Plakati 2001.-2009. (travanj 2009) i Knjiga za dvoje Rafaele Dražić (travanj 2010).
  11. Akcija Pečemo zanat održana je u srpnju 2009, istovremeno s otvorenjem likovne instalacije tandema Budor-Čule. Svi navedeni izlagači u prvoj sezoni djelovanja galerije HDD ujedno su i dobitnici nagrada na izložbi 0708.
  12. U razdoblju 2001-2010. održano je pet Izložbi hrvatskog dizajna. U istom periodu dvaput je održan Zgraf, a triput Zagrebački salon posvećen dizajnu.
  13. Brojevi u nazivu prva tri izdanja Izložbe hrvatskog dizajna označavali su redosljed unutar kronologije manifestacije. Nakon što se održavanje treće izložbe poklopilo s 2003. godinom, brojevi u nazivu počeli su označavati godine obuhvaćene pregledom: 040506 (2006), 0708 (2008) te 0910 (2010).
  14. Bućanova ulična retrospektiva bila je također svojevrsna repriza. Slične izložbe Bućanovih plakata na otvorenom postavljene su 1983. godine u Splitu, Skoplju i Beogradu. Autor koncepcije HDD-ovih izložbi Bućana i Arsovskog je Dejan Kršić. Njegova studija o Bućanovom radu objavljena je kao separat kataloga Izložbe hrvatskog dizajna 040506.
  15. Izložbi Ivana Picelja prigovaralo se zbog neravnopravnog tretmana dizajnerskog opusa u odnosu na likovno-umjetničke radove. U slučaju retrospektive Alfreda Pala problem je bio u tome što je dizajn knjiga — područje na kojem je Pal ostvario najvažnije dizajnerske rezultate — bio izložen u zatvorenim staklenim vitrinama, čime su težište izložbe postali manje značajni Palovi plakati.
  16. Izložba Europa 2020 predstavljena je u Gliptoteci HAZU u svibnju 2002. Drugo izdanje, naslovljeno Europa 2020 — Danas za sutra, postavljeno je 2004. u MUO, a zatim je gostovalo u više europskih gradova.
  17. Kustos Tihomir Milovac je autor koncepcije 40. Zagrebačkog salona, održanog 2005. godine u Gliptoteci HAZU. 43. Salon, postavljen 2009. godine u javnoj garaži na Kvaternikovom trgu, osmislila je Silva Kalčić. Autorica koncepcije 46. Salona “Rukopisi novog doba” (Dom HDLU, 2011) je Ana Peraica.
  18. Izložbenu koncepciju Bralićevog projekta Dizajn uživo (svibanj 2010) potpisuju Hrvoje Živčić i Dario Dević. Postav izložbe Kod Cuculića (lipanj 2010) osmislio je studio Šesnić&Turković.