NAKLADA POSTSCRIPTUM
Razgovaraju: Steven Heller, Dragan Mileusnić i Željko Serdarević
Fotografija: Slađana Novaković, 2004.
Objavljeno u knjizi Stevena Hellera i Lite Talarico The Design Entrepreneur: Turning Graphic Design Into Goods That Sell (Rockport, 2008). Izdanje je sastavljeno od studija poduzetničkih inicijativa koje su pokrenuli dizajneri, a među predstavljenim autorima su i Peter Biľak, Seymour Chwast, Dave Eggers, Shepard Fairey te Mike Mills.
Što vas je navelo da se upustite u poduzetničke vode?
Nakladu Postscriptum smo osnovali u vrijeme kad su glazbenici počeli distribuirati svoja izdanja na internetu bez izdavača kao posrednika, pokrenuo nas je taj duh. Smetao nas je nesrazmjer zarade velikih nakladnika u odnosu na autore, ali primarno se radilo o obliku preuzimanja kontrole nad onim što stvaramo, o tome da o odlukama koje donosimo kao dizajneri i urednici ubuduće ne moramo pregovarati s izdavačima.
Kako je proces rada bez naručitelja uticao na vas?
O dizajnu knjiga smo počeli razmišljati drukčije otkako smo i sami izdavači. Ranije smo se isključivo bavili time kako će knjiga djelovati u rukama čitatelja, a sada ulažemo podjednaki trud u to da njena naslovnica u knjižarskom izlogu odskače od drugih. Riječ je, u najdoslovnijem smislu, o promjeni perspektive.
Koji vam je najdraži izdavački projekt?
Prva knjiga na kojoj smo zajedno radili je naš najambiciozniji izdavački projekt i ujedno onaj za koji smo ostali najviše vezani. Nitko od nakladnika kojima smo se obratili nije pokazao zanimanje za Leksikon YU mitologije, jer je sjećanje na federaciju razjedinjenu ratom u to vrijeme još imalo status tabua. Na kraju nam nije preostalo drugo nego da knjigu sami objavimo. Iznenađujući uspjeh tog izdanja učinio nas je odvažnijima u procjeni rizika projekata koji su slijedili.
Izdanja naklade Postscriptum
Kako je nastao Leksikon YU mitologije?
Projekt je u formi internetske enciklopedije pokrenula krajem 1990-ih skupina Jugoslavena u egzilu. Surađujući s beogradskom izdavačkom kućom Rende, sastavili smo iz prikupljenih priloga knjigu koja obuhvaća pedeset godina zajedničke povijesti u sklopu SFRJ. Odjek izdanja bio je golem. U recenziji radija BBC, objavljivanje Leksikona ocijenjeno je važnijim za uspostavu poslijeratnog dijaloga od “pet godina skupnih napora svih političara u regiji”.
Djelujete u različitim medijima — kako je ostvaren video za Slomi, sruši, sprži?
Iskustvo rada na videu za scenske projekte potaknulo nas je da snimimo kratke filmove koji bi promocije naših knjiga učinili zanimljivijima. Za hrvatsko izdanje antologije Camille Paglia Slomi, sruši, sprži snimili smo čitanja pjesama, dajući svakoj od njih tretman blizak autoričinim interpretacijama. Najdraža nam je snimka pjesme Sylvie Plath Tata, u kojoj emocionalno nabijenu izvedbu Nađe Perišić Nola postupno prekriva tekst ispisan frakturom. Povod takvom pristupu bila je tvrdnja Sylvie Plath da su joj ti izlomljeni slovni oblici učinili jezik vlastitog oca odbojnim. Bio je dovoljan pogled na ta “slova nalik bodljikavoj žici” da se njezin mozak “zaklopi poput školjke” kad god bi otvorila knjigu na njemačkom jeziku.
U čemu je bio izazov projekta Matrice Helvetice?
Zamoljeni smo da u povodu pedesete obljetnice pisma Helvetica organiziramo diskusiju koja bi prethodila projekciji istoimenog filma Garyja Hustwita i smjestila ga u kontekst povijesti hrvatskog dizajna. Umjesto toga, odlučili smo snimiti razgovor s Ivanom Piceljem, ikonom epohe jugoslavenskog modernizma. Željeli smo uspostaviti vezu s tim zadivljujućim razdobljem i upotpuniti fragmentiranu sliku o njemu. Objavljivanje hrvatskog prijevoda knjige Toma Wolfea Od Bauhausa do našeg doma također je bilo motivirano krpanjem rupa u našoj povijesti dizajna.
Koji projekt ocjenjujete najuspješnijim i kako uopće mjerite uspjeh?
Premda se izdavaštvo zasad pokazalo kao naša tržišno najuspješnija djelatnost, vjerujemo da su naše najveće postignuće filmovi koje smo snimili radeći na kazališnim predstavama. Srž kazališta je osjetljiva materija koje se opire prijenosu u drugi medij, ali nam se čini da su naše video-adaptacije pojedinih scenskih projekata vjeran odraz originala. To da smo sve te prekrasne scenske trenutke uspjeli sačuvati od zaborava ispunjava nas velikim zadovoljstvom.
Koliki je udio poduzetničkih projekata u radu vašeg studija?
Nastojimo se odmaknuti od modela rada po narudžbi i zadržati samo one stranke kojima je naš ulog u projekt doista važan. Tanka linija odvaja samoinicirane od drugih naših projekata, jer čak i kad započnu kao narudžba, na kraju obično poprime oblik suradnje.
Kako dolazite do tržišno iskoristivih ideja?
Obojica smo započeli karijere baveći se umjetnošću, pa nam samoinicirani projekti dođu kao nešto prirodno. Ali upravo je perspektiva dizajnera — a nju smo stekli radeći na naručenim projektima — ono što nam pomaže prepoznati potencijal neke kazališne predstave da postane film i da se taj film zatim pretvori u knjigu ili web-stranicu. Ili obrnuto. Te su medijske pretvorbe u podlozi svih naših dosadašnjih poduzetničkih projekata.
Slijedite li neki poslovni model ili je sve što radite improvizacija?
Veliki dio naših aktivnosti temelji se na snađi-se-druže metodologiji koju smo usvojili sredinom 1980-ih, kad smo se počeli baviti dizajnom. Kod nas u to doba još nije bilo zakonski dozvoljeno otvaranje privatnih tvrtki, a nije postojala ni institucija koja bi nudila dizajnersku edukaciju. Činjenica da smo samouki u svemu što radimo vjerojatno je glavni razlog da svoju profesionalnu poziciju s lakoćom stalno iznova redefiniramo.