OLOVNA MLADOST

Vojnici olovnih nogu, 1981. – 1984.

Fotografija: Dragan Stevanović, 1982.

Kroz četiri godine djelovanja i niz promjena postava Vojnici su prevalili put od garažnog synth-pop trija do šesteročlanog sastava eklektičnoga glazbenog izričaja i zahtjevnoga scenskog koncepta. Snimka posljednjeg koncerta u splitskoj Kinoteci dokument je jedne po mnogočemu apartne pojave hrvatskoga novog vala.

Novovalni kružok

Vojnici olovnih nogu formirani su u Splitu 1981. godine. Jezgro sastava u početnom razdoblju činio je trio Sani Pogorilić (klavijature), Željko Serdarević (klavijature, vokal) i Ivo Šerić (bubnjevi). Do posljednjeg nastupa 1984. godine, u radu grupe sudjelovalo je ukupno trinaest glazbenika. Od deset održanih koncerata, četiri su bila samostalna. Prvi koncert održali smo u kolovozu 1982. godine u stanu Ivana Kovačevića, na čiji smo poticaj uzeli ime Vojnici olovnih nogu. Stvorivši na trenutak privid priključenosti Splita novovalnoj sceni kakvu smo zamišljali da postoji u jugoslavenskim centrima, događanje je u našu orbitu privuklo nekoliko važnih budućih suradnika. Oko projekta se naročito zauzeo Srđan Pleško, koji je u ulozi svojevrsnog mentora kritički preslušavao snimke s proba, a s vremenom se posvetio i vizualnim aspektima našeg djelovanja — dizajnu plakata i osmišljavanju koncertnih dija-projekcija.

U listopadu 1982. sudjelujemo na prvom DORS-u, festivalu dalmatinske garažne scene. Atipičan postav, energičan nastup i vizualno apartna pojava grupe privukli su pozornost mladog glazbenog kritičara Zlatka Galla, koji je u Vojnicima prepoznao “najpotentniju i najperspektivniju formaciju unutar mlađeg dijela splitskog glazbeničkog miljea”.1 Pišući o DORS-u, Gall izdvaja Vojnike i Tužne uši kao “kružok mladih glazbenika koji očituju drukčiji senzibilitet (otjelovljen i u artikuliranoj scenskoj prezentaciji, dafovskom imageu, make-upu…) od ustaljenih splitskih normativa.”2 Tom kružoku treba pribrojati i grupu Mea culpa, koju su nakon kratkog staža u Vojnicima 1982. godine osnovali Ivica Profaca (gitara) i Tatjana Garin (vokal, klavijature), tim više što su te tri grupe neko vrijeme dijelile opremu i prostor za vježbanje. Vojnici su ulazili u slične aranžmane i s drugim sastavima (Crven ban, Duga, Strvinari, Zračna opasnost), ali su Mea culpa i Tužne uši bile najsrodnije pojave na lokalnoj sceni, pa su uzajamna podrška i fluktuacija muzičara iz grupe u grupu bile logične.3

Fotografije: Vojko Bašić, 1983.

Desant na kinoteku

Početkom 1983. godine, Vojnici prerastaju iz synth-pop trija u šesteročlani sastav eklektičnog izričaja. Grupi se priključuju Dean Kralik (klavijature, udaraljke), Dragan Stevanović (gitara) te vrsni jazz-funk basist Darko Alfirević, čije je sviračko umijeće pospješilo instrumentalistički razvoj čitavog sastava.4 Napokon smješteni u vlastiti prostor za probe, snimamo seriju demo-zapisa zahvaljujući kojima smo uvršteni u prestižni program festivala YU rock moment.5 Uskoro ugovaramo koncerte u zagrebačkim klubovima SC, Lapidarij, Saloon i Jabuka,6 gdje nastupajući kao predgrupa prekaljenim klupskim izvođačima poput Psihomodo popa i Telefona stječemo scensko iskustvo potrebno za jedini samostalni koncert koji smo u ovom postavu održali u Splitu. Dvoranu kinoteke Zlatna vrata odabrali smo za taj nastup ponajprije zbog tehničkih uvjeta za projekciju dijapozitiva. No ovaj prostor — nedotaknut energijom gitarijada i srodnih priredbi lokalne rock scene — jednako nas je privukao statusom tadašnjeg stjecišta mladih splitskih intelektualaca.

Dok sviraju, na platnu se smjenjuju slajdovi, uglavnom djela pop-artističkog usmjerenja. Tekstovi su impresionistički, kratke rečenice preuzimaju funkciju mrlja koje zajedno čine sliku. Svirka im se odlikuje preciznošću, energičnošću, bogatstvom ritmova te dominacijom klavijatura. Ne znam da li su koncertu prisustvovali sami fanovi grupe, ali reakcija publike bila je više nego izvrsna.7

Kratko po održavanju koncerta, svoje Casio mini-sintesajzere zamijenili smo profesionalnim Roland klavijaturama s kojima smo napokon mogli ostvariti zvuk kojemu smo od početka težili. U intervalu povišene kreativnosti, potaknute istraživanjem novih instrumenata, nastaju neke od najboljih pjesama Vojnika. No u tom sastavu ih nećemo imati prilike javno izvoditi, jer su zbog služenja vojnog roka petorica članova grupe morala te jeseni napustiti Split.

Prestrojavanje

Njihovim odlaskom grupa se trebala ugasiti. Umjesto toga, Vojnici ulaze u posljednju sezonu djelovanja osnaženi novim, svirački iskusnijim postavom. U grupu se kao pjevačica i koautorica tekstova vraća Tatjana Garin, na klavijaturama nam se priključuje Davor Bojić, a na bubnjevima Zoran Popović. Tomo Unušić (bas) i Branko Vuljan (gitara) stižu u sastav na poziv Pleška, koji se nakon uspjeha koncerta u kinoteci još predanije posvetio projektu. Istodobno s formiranjem novog postava stavljena nam je na raspolaganje prostrana kotlovnica sportskog kluba Jadran na Zvončacu, prostor odlične akustike u kojemu smo mogli nesmetano muzicirati do kasno u noć. Tamo početkom 1984. godine nastaju nove pjesme, rafiniranijeg glazbenog izraza:

Utemeljen na spoju bazičnog instrumentarija i sintesajzera te međuigrama muškog i ženskog vokala, materijal gotovo u pravilu nudi pitku kombinaciju lepršave melodijske linije nepatvorenog popa i ritmičkog obrasca osamdesetih. [···] Stilizacija emocionalne žestine u tankoćutnije nijanse odgovarajuće atmosfere bez sumnje je još jedan argument Vojnika, posebice u besprijekornim baladnim brojevima.8

Vojnici olovnih nogu u Kinoteci, 1984.

Pjesma Yo bailo, za koju je stihove na španjolskom napisala Garin, izdvajala se od ostatka materijala koliko odabirom jezika toliko i aranžmanom izgrađenim oko žestoke sintesajzerske bas linije. Stoga se činila logičnim izborom za demo-snimanje koje nam je u ožujku 1984. odobrio Radio Split, no ukočeni studijski zapis koji je zabilježio tamošnji tonski tehničar Narcis Šarić imao je malo veze s ushićenim koncertnim izvedbama ove pjesme. Posljednji i ujedno najuspjeliji koncerti održani su u kinoteci Zlatna vrata 12. i 13. svibnja 1984. godine. Program je započinjao projekcijom kratkih animiranih filmova, a izvedbu pjesama pratila je dvostruka dija-projekcija. U osvrtu na događanje, Zlatko Gall pridaje naročitu važnost vizualnim aspektima izvedbe:

Atmosferi ostvarenoj tekstovima (rađenih manirom kolaža pop-arta) pridodaju se odgovarajuće vizualne vrijednosti bilo jukstapoziranjem ili pak insistiranjem na suprotnostima. Ovaj je potonji princip najavljen već na početku koncerta crtićima: animiranim glorificiranjem nasilja japanskog serijala za djecu Star Wars tipa, te bajkovitom romantičnošću Disneyjeve Uspavane ljepotice.9

Hej vojnici

Gall je otvoreno agitirao za Vojnike olovnih nogu ne samo u novinskim natpisima, već i zagovaranjem projekta kod lokalnog producenta u usponu, Željka Brodarića Jappe, koji mu se činio pravim čovjekom za produkciju planiranog studijskog albuma grupe. Ta “longplejka za Jugoton” na koncu ipak nije realizirana, pa je funkciju dokumenta našeg djelovanja s vremenom preuzeo bootleg sa solidnom snimkom posljednjeg koncerta u Kinoteci. Na temelju tog zapisa Vinko Barić je u svojoj knjizi Hrvatski punk i novi val 1976.-1987. izmaštao opširan portret Vojnika:

Bez ovog živog zapisa bilo bi nemoguće napisati suvisao tekst o domaćim romantičarima, a tu ulaze samo Vojnici olovnih nogu, La Fortunjeros i dijelom Boa. [···] VON ostaju najznačajnije ime domaćeg pokreta novih romantičara ranih 1980-ih, ali i samosvojan i kvalitetan art rock band, koji se vrlo dobro uklopio u tadašnji dark i funk zvuk. Oni su dali onu konačnu dozu zrelosti splitskoj novovalnoj i post-punk sceni.10

Unatoč zanimanju koje je izazivalo cirkuliranje snimke, za objavljivanje ostatka dokumentacije dugo nisam imao pravog povoda. No nakon što nas je Barić u svojoj knjizi pokušao pozicionirati kao perjanicu novoromantičarskog strujanja u Hrvatskoj,11 poželio sam ispraviti pojedine netočne navode i upotpuniti faktografiju. Rezultat te nakane je ovaj tekst, objavljen na tridesetgodišnjicu posljednjeg koncerta u sklopu zasebnog arhiva projekta, koji obuhvaća audio zapise, fotografije i novinske isječke. Odnedavno taj arhiv uključuje i nekoliko studijskih snimaka zabilježenih početkom 2010-ih u suradnji s nekadašnjim članovima grupe. Ta me obnovljena aktivnost ponukala da u reviziji teksta izbacim rečenicu “Vojnici su raspušteni ujesen 1984. godine.” Kako stvari stoje, i dalje smo u stroju.

  1. Zlatko Gall, “Pop-ritam strasti”, Slobodna Dalmacija, 7. travnja 1983.
  2. Zlatko Gall, “Korak do ‘splitske scene’?”, Nedjeljna Dalmacija, 10. listopada 1982.
  3. Protagonist te scene je i Mladen Đikić, koji je sudjelovao u radu Tužnih ušiju i Vojnika. Đikić i ja sviramo klavijature na jedinoj profesionalnoj studijskoj snimci splitskoga novovalnog kružoka — pjesmi Tužnih ušiju Ti me uči (1983), objavljenoj na kompilaciji Electronic Jugoton (2014).
  4. Ova etapa djelovanja grupe zabilježena je u razgovoru za list Omladinska iskra, objavljenom u veljači 1983. uz paralelni intervju s grupom Tužne uši.
  5. Omaškom organizatora ostali smo zakinuti za taj nastup — telegramsku obavijest o sudjelovanju primili smo nekoliko sati prije početka koncerta.
  6. Zagrebačke nastupe Vojnika recenzirao je Dražen Domitrović u Poletu br. 226, 1983.
  7. Ana Sikavica: “Lijepi smo kao iz bajke”, Studentski list, 1983. U produžetku recenzije koncerta je kratki intervju u kojem naivno forsiramo identifikaciju s pop-artom: “Naš izraz je pop-art, spoj pop glazbe i moderne umjetnosti.”
  8. Zlatko Gall: “Zlatno ‘vojničko’ doba”, Slobodna Dalmacija, 15. svibnja 1984.
  9. Isto.
  10. Barićev samizdat objavljen je u studenom 2011.
  11. U taj pravac nas u novijim tekstovima svrstava i Zlatko Gall, primjerice u knjizi Splitska dica, 2018.