NE ZABORAVI ME
Objavljeno u Fototxtu br. 8, 2024.
Fotoradnja "Zrak", Bitola, 1987.
Objavljeno u broju časopisa Fototxt posvećenom aspektima izložbe fotografija Dobri izgledi. Urednice Tena Starčević, Sara Mikelić i Ivana Završki uvrstile su u broj još i tekstove Sandre Križić Roban, Leonide Kovač i Marka Goluba, te razgovor s fotografom Borisom Bercom. Izdanje Ureda za fotografiju, 2024.
Pojava digitalnih uređaja za snimanje i društvenih mreža na kojima je fotografija jedan od glavnih oblika komunikacije osnažile su neke od žanrova prisutnih od samog početka bilježenja slika. Portreta kao nikad. Pejzaža koliko hoćeš. Mrtvih priroda kao u priči. Tehnološki razvoj potaknuo je i nastajanje novih tipologija, primjerice fotografija koje nam otkrivaju fenomene mikroskopskog svijeta, nevidljivog golom oku.
No evolucija medija fotografije, baš kao i ona biološka, proces je koji uz pojavu novih uključuje i izumiranje vrsta koje se nisu prilagodile novonastalim okolnostima. Primjer takvih “dinosaura” su fotografije čija je uloga bila amajlijska — služile su zaštiti onoga tko ih nosi od (ljubavnog) zaborava. Za izradu takvih slika trebalo je — sam ili udvoje — stati pod reflektore fotoradnje i prepustiti dežurnom majstoru da obavi svoju čaroliju služeći se raznovrsnim šprancama, flomasterima i drvenim bojicama.
Neke od tih amajlijskih slika bile su opremljene invokacijama poput “Ne zaboravi me” ili “Uvijek skupa srca dva”. Džepni portreti vojnika s natpisom “Uspomena iz JNA”, optočeni crtežima oružja i cvijeća, najpoznatiji su domaći primjer tog žanra. Na takvom guns and roses portretu lik vojnika bio je tipično umetnut u izrez u obliku srca, koji je upućivao na to da spomen-slika nije namijenjena onome tko je na njoj prikazan, već voljenoj koja negdje čeka na njegov povratak.
Uz istrebljene vrste, svaka evolucija ostavlja za sobom i nalazišta fosila. Boraveći krajem 1987. godine s Darkom Fritzom u Bitoli zatekao sam se na jednom takvom nalazištu. Povod boravku bio je rad u bitolskom kazalištu, gdje smo se bavili izradom scenografije za predstavu Branka Brezovca Crna rupa. Izvan zidova razmjerno modernog kazališta dočekivao nas je svijet fosiliziranih ostataka potrošačke kulture ranih 1960-ih.
Slobodno vrijeme u Bitoli trošili smo na obilaženje trgovina u kojima smo pronalazili odlične komade demodirane odjeće te ukrasne predmete koje ćemo uključiti u fundus iz kojeg smo sklapali svoje umjetnine. Više od svega privlačile su nas lokalne fotoradnje, čiji su izlozi oglašavali usluge koje u Zagrebu odavno nisu bile u ponudi, poput vojničkih spomen-slika i rukom bojenih portreta bračnih parova.
Zakoračivši u jednu od tih radnji, dali smo se portretirati u dva ponuđena modela. Prvo smo snimljeni kako jedan drugog nosimo u mislima. Ta je slika izvedena u dvije verzije (on misli na mene, ja mislim na njega) i umnožena na formatu razglednice. Zatim smo se slikali za portret većeg formata, kakvi su nekad izlagani u spavaćim sobama supružnika. Postupak majstora iz fotoradnje stilizirao je crte naših lica, a rukom nanesene boje prikaz su dodatno udaljile od realnog. Slično grobnim portretima tog vremena i ovaj je bio izrađen za vječnost.
Autoportret, 1988.
Nekoliko mjeseci po povratku iz Bitole priredili smo prvu zajedničku izložbu likovnih radova, naslovljenu Fotografije-izumi. Na njoj smo pokazali radove u kojima su fotografije velikog formata bile kombinirane s raznim “izumima” — satnim mehanizmom, projekcijskim platnom i alatima za risanje geometrijskih oblika na školskoj ploči. Prvi rad u postavu bio je oslikani portret iz Bitole, kojem smo kao “izum” pridružili slikarski štafelaj.
Za razliku od ostalih eksponata, koji su nosili hermetična imena tipična za našu likovnu produkciju, ovaj je bio jednostavno nazvan Autoportret. Jedina kritika izložbe bila je negativna i u cijelosti okomljena na ovaj rad. Iritiran onim što je vidio, autor teksta kinjio nas je da otkrivamo toplu vodu izlažući tuđu fotografiju kao svoj ready made. Po njemu je taj postupak bio deplasiran, zastario, passe. Očito se i likovna umjetnost mora povinjavati zakonima evolucije.
Autoportret više nismo izlagali. Nije uvršten ni u postav izložbe Podijeljeno vrijeme, koja je trideset i tri godine nakon prestanka suradnje okupila našu umjetničku produkciju u galeriji Black box Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Teško je reći što je glavni razlog potiskivanju ovog djela — kičasti motiv ili banalnost kombinacije štafelaja i oslikane slike? Svakako, rada na izložbi nema. Sramimo ga se? Malo nam je... previše gay?
Čitajući nedavno objavljen članak “On the Photographs of Paula Court” (Topical Cream, 2023.) prisjetio sam se odluke da Autoportret nazovemo upravo tako. Autorica teksta Stella Cilman naime naglašava ulogu Paule Court u promicanju danas mahom prihvaćenog uvjerenja da je kod izvedbene fotografije portretirana osoba ravnopravan koautor i nositelj svih pripadajućih prava. Cilman navodi da je u slučaju komercijalne objave svojih fotografija Court uvijek tražila isplatu jednako visokog honorara osobi sa slike.
U lipnju 1988. godine Brezovčeva Crna rupa gostovala je na festivalu Eurokaz. U predvorju Zagrebačkog kazališta mladih bile su istodobno izložene fotografije Paule Court, koje su festivalskoj publici trebale približiti njujoršku avangardnu izvedbenu scenu. Iz zahvalnosti za pomoć oko postavljanja izložbe, Court je snimila Fritza i mene kako poziramo oko klavira te uz rekvizite s kojima smo opremili festivalsko predvorje.
Slike koje je tom prilikom zabilježila nisu bile nimalo nalik onima koje je pokazala u Zagrebu. Takvih fotografija nema ni u monografiji New York Noise, s kojom je 2007. rezimirala prvih trideset godina karijere. Drukčije su, namještene. Izpozirane. Te su slike gotovo identične onima koje su za nas snimali Ozren Drobnjak ili Boris Berc, fotografi s kojima smo najčešće surađivali. Čini se da je nešto u našem stavu pred objektivom potiralo individualne autorske rukopise, svi su nas slikali isto. Možda smo doista imali pravo nazivajući rad neznanog majstora iz fotoradnje “Zrak” baš — autoportretom?