Za one koji su njegov rad upoznali ranih 1990-ih, u ozračju uspostave hrvatskoga vizualnog novogovora, posebnu privlačnost imala je ilustracija “Kako siješ tako ćeš i žnjeti”, objavljena u knjizi Illustration Now (1992). Trobojnica s petokrakom — nekada sveprisutni a potom potiskivani amblem Jugoslavije — Barnbrooku je poslužila kao osnova za grafičko rješenje koje je odisalo neposrednošću antifašističkih fotomontaža njemačkog umjetnika Johna Heartfielda. Najzačudnija je bila namjena rada — poruku koju su hrvatski dizajneri u to vrijeme pokušavali izraziti antiratnim plakatima prepunim krvi, Barnbrook je uklopio u sofisticirani dizajn knjige koja s raspadom Jugoslavije nije imala nikakve veze.

Njegova usredotočenost na simbolički potencijal svakog znaka u abecedi manifestirala se u početnom razdoblju produkcijom raskošnih historicističkih pisama u kojima su neka od slova imala oblik vjerskih i drugih simbola. Obilje ugrađenih kulturalnih referenci učinilo je ove iznimno popularne tipografije privlačnima čak i onima čija su uvjerenja oprečna autorovim — dokaz toga je američka ekstremistička organizacija Aryan Brotherhood, koja u svojim obilježjima koristi Barnbrookov Exocet. Simptomatičan primjer domaće uporabe njegovih ranih pisama pronalazimo u dizajnu serije albuma glazbene skupine Prljavo kazalište objavljenih sredinom 1990-ih, u razdoblju njihove najveće okupiranosti nacionalnim temama. Iz današnje perspektive čini se da je upravo dobra prihvaćenost njihovog tadašnjeg logotipa, izrađenog iz Barnbrookova Masona, otvorila vrata današnjoj naglašenoj historizaciji tipografije na izdanjima domovinskih estradnih umjetnika poput MP Thompsona.

Godine 1997. Barnbrook pokreće vlastitu slovolivnicu i daje joj ime Virus, komentirajući tako realnost nekontrolirane elektroničke disperzije pisama i upućujući istovremeno na subverzivne aspekte vlastitog bavljenja tipografijom i jezikom. Pojedini noviji projekti Virusa, primjerice nježna pisma Melancholia i Tourette, unatoč bogatstvu ukrasnih elemenata predstavljaju po Barnbrookovim mjerilima konvencionalnije poduhvate već samim time što za razliku od njegovih ranijih tipografija uključuju i mala slova. Vitalnost eksperimentalnog segmenta njegove produkcije pokazuje, međutim, da bavljenje izradom pisama namijenjenih slaganju duljih tekstova nije rezultat promjene smjera nego tek širenje područja interesa. Opstojnost začudne logike i originalnosti njegovog pristupa tipografskom dizajnu demonstrira Prozac — oblo pismo izrađeno svjesnim ograničavanjem broja konstruktivnih elemenata, postupkom proizašlim iz asocijacije na farmaceutski proizvod kojim se teži umanjiti bol izazvan složenošću ljudskog postojanja.

Interes za povijesne oblike pisma, koji do krajnosti dovodi u novijoj tipografiji Infidel, temeljenoj na izvitoperenim oblicima slova iz srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa, Barnbrook tumači vjerovanjem da je u njima upisan kulturalni kôd čitavih civilizacijskih razdoblja. Dijalog s povijesnim obrascima okosnica je svakog bavljenja dizajnom tipografije, no u Barnbrookovu slučaju zapanjuje raznorodnost ishodišnih modela — antički zapisi u kamenu i natpisi na staljinističkim spomenicima pojavljuju se na popisu tipografskih nadahnuća ravnopravno s loše nanesenom Letraset tipografijom sa stranica starih pornografskih časopisa i futurističkim logotipom hrvatske tekstilne tvrtke iz razdoblja socijalizma. Ono što povezuje ove heterogene izvore jest Barnbrookova sposobnost prepoznavanja oblika koji će u njegovoj preradi imati moć aktiviranja subliminalnih vizualnih asocijacija.

Za razliku od drugih vodećih tipografa generacije, koji su istraživanja mahom usmjerili na problem čitljivosti pisama u kontekstu konvergencije tiskanih i elektroničkih medija, Barnbrook u dizajn tipografije uvodi neuobičajene teme poput manipulacije jezikom, neuroze i društvene kontrole, kojima su obilježena i druga područja njegovog rada. Pronalazeći u komunikacijskom potencijalu dizajna lijek za duboki osjećaj nezadovoljstva svijetom, Barnbrook veliki dio energije ulaže u samoinicirane projekte kojima promiče antiglobalističke ideje. Njegov aktivistički angažman pronašao je zadnjih godina odgovarajući okvir u suradnji s kanadskom organizacijom Adbusters, čiji je rad usmjeren protiv medija korporativnog kapitalizma te društvene i ekološke erozije izazvane njihovim djelovanjem.

Zahvaljujući dvostrukom značenju — čina rasvjetljavanja ali i tehnike ukrašavanja rukopisa — riječ ‘iluminacija’ naročito je prikladna za imenovanje postupka kojim Barnbrook prisvaja likovni jezik korporativne, državne ili crkvene moći te na mjesto očekivanih poruka umeće kritički komentar. Najsvježiji primjer takve subverzivne iluminacije je novogodišnja čestitka Barnbrookova studija s inače zanemarenom izjavom koju je američki predsjednik Bush u svibnju 2008. dao za Jerusalem Post: “Ja ću već daleko odmagliti prije nego što se nađe netko pametan tko će shvatiti što se zapravo dešavalo unutar zidova mog predsjedničkog ureda.” Kontrastom zastrašujuće plitkosti Bushovih riječi i Barnbrookova raskošnog tretmana tipografije predsjednički diskurs se doslovce rasvjetljava kao govor zločinca uvjerenog u sigurnost bijega. Kao i projekt Remember Tibet koji su Barnbrook i Pedro Inoue pokrenuli u vrijeme održavanja Olimpijade u Pekingu, čestitka koja stiže nekoliko tjedana prije smjene na američkom vrhu djeluje kao poziv na akciju i nadahnut komentar trenutka, a ne tek isprazna gesta vlastite promocije.

Ideja socijalno osjetljivog “građanina dizajnera” koju zastupa Barnbrook pronašla je najjasniju artikulaciju u manifestu First Things First (Ken Garland, 1964), čiju je obnovljenu verziju 1999. godine Barnbrook potpisao zajedno s grupom istaknutih dizajnera i teoretičara. Gostujući u Zagrebu kratko po objavljivanju hrvatskog prijevoda manifesta, Barnbrook je pomogao rasplamsati diskusiju o društvenoj odgovornosti dizajnera u vrijeme kada su koncentracija i utjecaj oglašivačkih agencija u našoj zemlji bili na vrhuncu, a rasprava o etici u dizajnerskoj profesiji najpotrebnija. Barnbrook se tom prigodom oduševio našom tipografskom baštinom iz razdoblja socijalizma, te je po uzoru na logotip tvrtke Standard konfekcija koji je 1960-ih dizajnirao Vinko Ožić-Pašić izradio pismo orwelovskog naziva DoubleThink.