GANZ NOVI DIZAJN

Objavljeno u katalogu izložbe Dizajniranje SC-a, 2014.

Živčić i Dević: plakat Ganz novog festivala, 2013.

Studentski centar u Zagrebu upisan je u povijest hrvatskog dizajna zahvaljujući djelovanju Arsovskog, Bućana, Picelja i niza drugih velikih imena. U dijalogu s radovima tih svojih prethodnika, Živčić i Dević ostvarili su vrijedan korpus dizajna, stasavajući kroz pet godina suradnje sa SC-om u formirane i afirmirane autore.

Studentski centar u Zagrebu značajno je mjesto domaće dizajnerske tradicije, koja se u kolektivnoj svijesti uglavnom povezuje s radom Mihajla Arsovskog za teatar &td u razdoblju od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih. Određeni trag u početnom razvoju vizualnog jezika SC-a ostavio je i Ivan Picelj, čiji tvrdi modernistički izraz Arsovski baštini na plakatima za Galeriju SC,1 ali korpus dizajna Arsovskog za &td trajnije je odredio našu predodžbu o karakterističnim strategijama dizajna ove institucije. SC je i važan toponim anegdotalne povijesti domaće kulture — mjesto održavanja prvog punk koncerta, značajnih izložbi i festivala, kultnih predstava. Dizajn je u tu povijest upisan nizom amblematskih ostvarenja (primjerice muški i ženski plakat Borisa Bućana za predstave Don Juan i Don Juanov osmijeh, 1976) te kao mjesto početne afirmacije i poticajnog međusobnog dizajnerskog nadjebavanja generacije Bućana, Gorana Trbuljaka, Dalibora Martinisa, Željka Borčića i Borisa Ljubičića.2

Opadanje značaja kulturnog proizvoda SC-a tijekom 1990-ih bilo je popraćeno osjetnim padom kvalitete dizajna, a procesi koji su postupno vratili važnost ovoj instituciji nisu tekli simultano. Pojava relevantnih novih kazališnih autora nekoliko je godina prethodila produkcijskoj reorganizaciji kroz inicijativu Kultura promjene (2004), a pomaljanje ganz nove generacije dizajnera u SC-u najavile su tek 2007. godine Dora Budor i Maja Čule serijom zapaženih plakata.3 U narednom razdoblju nije nedostajalo ambicioznih dizajnerskih projekata, poput plakata koji se mijenja ovisno o boji osvjetljenja što ga je studio Laboratorium osmislio za predstavu Olivera Frljića Didona i Eneja / Smrt u Veneciji (2008). No tek s uspostavom suradnje s Hrvojem Živčićem i Darijem Devićem, koja se postupno intenzivira od 2009. godine, Studentski centar je dobio dizajn koji odražava fluidni istraživački duh programa koji nastaju pod okriljem ove institucije.

Dizajn Živčića i Devića za SC obuhvatio je tijekom proteklih pet godina širok spektar projektnih zadataka, od kratkih video-animacija za Kult TV i domišljatih pop-up intervencija na web stranici kuće (2010), do jumbo-trakavica sastavljenih od više plakatnih površina na pročelju kompleksa SC-a (Dani hrvatskog filma, Ganz novi festival, kampanja Ovo ono). Njihovu eklektičnu produkciju nije lako svesti pod jedinstven nazivnik, no uočljiva je gotovo uvijek prisutna tenzija visokog tipografskog registra suprotstavljenog niskom registru ironične, retro ili stripovske ilustracije.4

Živčić i Dević: plakat Ganz novog festivala, 2012.

Živčić i Dević koriste narudžbe SC-a kao poligon za testiranje vlastitih pisama i eksperimentalnih, procesnih tipografskih postupaka. Procesni pristup, najuspješnije primijenjen u seriji tipografskih ilustracija za plakate 9. Velesajma kulture (2012), doveden je do krajnosti dizajnom mjesečnih programa za teatar &td (2010) kod kojih su sve informacije ispisane rukom u bilježnici A5 formata. Dokumentacija suradnje s SC-om, koja obiluje snimkama dvojice dizajnera sa skalpelima u rukama, također svjedoči o važnosti uloge procesa. Manualna postprodukcija tiskanih materijala često je središnji element dizajna, kao u slučaju programa za &td (2009) koji s već minijaturnog A6 formata presavijaju na format A10. Ogoljen od informacija, foto-plakat predstave Themselves Already Hop (2010) dobiva smisao tek umetanjem tipografskih dodataka u izreze. Rascvala perforacija u središtu jednostavnih tipografskih plakata za Ganz novi festival (2011-2013) asimilira vizualni sadržaj zaljepljen u sloju ispod i pretvara ga u ilustraciju.

Ovo forsiranje istraživačkog pristupa čini se opravdanim u kontekstu Studentskog centra, čija povijest obiluje uspjelim dizajnerskim eksperimentima — i to ne samo formalno-stilskim.5 Novine galerije SC predstavljale su kasnih 1960-ih značajnu inovaciju medija u odnosu na uobičajeni format izložbenog kataloga, a nestandardni program grafičke promidžbe teatra &td usvojen je kasnije kao model u kazalištima širom SFRJ. Prošlogodišnja (2013) inkarnacija mjesečnog programa SC-a u opremi Živčića i Devića izravno se referirala na dizajn Novina galerije SC, a u kolažnim ilustracijama na naslovnicama mogao se prepoznati duh pojedinih rješenja Arsovskog za časopise Pop express i Polet.

Umjesto da na zatečenu tradiciju reagiraju kao na breme, Živčić i Dević ulaze dakle u dijalog s dizajnerskim nasljeđem SC-a. Tako likove kino-gledatelja sa zidova interijera,6 a zatim i mušku i žensku figuru koje od 1970-ih označavaju ovu kazališnu kuću, oživljavaju serijom stripovskih ilustracija u mjesečnom programu teatra &td. Dizajn za Ganz novi festival iz 2013. slično se temelji na međuigri sloja tipografije u maniri Arsovskog i sloja suvremene tipografije, povezanih sloganom “dobro staro je uvijek ganz novo”.7 U ovom dijalogu s tradicijom je možda i najprimjetnija razlika između njihovih radova ostvarenih u suradnji s SC-om i onih za naručitelje poput Kinokluba Zagreb ili Žive muzike. Živčić i Dević u svom radu ponekad zauzimaju poziciju komentatora aktualnih trendova, na koje reagiraju dopadljivim rješenjima prolazne vrijednosti (primjerice u seriji plakata za koncert Molly Nilsson u Močvari, 2013). Uz iznimku Devićevog lijepog formalističkog dizajna za 8. Velesajam kulture (2011), u slučaju rada za SC gotovo da nema primjera takvog pristupa.8

Bogat programski okvir SC-a ostavlja im ipak dovoljno prostora da se okušaju u raznovrsnim stilskim registrima poput insceniranog plakata (Radio Kundera, 2011), ohlađenog dokumentarizma (Nosferatu, 2011; Prizori s jabukom, 2012), post-minimalizma (New Sax Quartet, 2012) ili neo-dade (Vodni rat, 2012). Bez obzira na različitost odabranog likovnog pristupa, svaki od navedenih plakata promišljen je i realiziran s jednakom pažnjom kao i složeni projekti festivalskih identiteta poput onog za 19. Dane hrvatskog filma (2010). Zajednička svim navedenim realizacijama je vjerodostojnost koja proizlazi iz specifične autorske pozicije dizajnera koji su ujedno i protagonisti nezavisne scene za koju stvaraju. Rad Živčića i Devića za SC svjedoči o neupitnom afinitetu za istraživačke oblike kulturne proizvodnje te za vrste kreativnih transakcija do kojih dolazi prilikom rada na projektima u kulturi. Stasavajući tijekom pet godina suradnje sa Studentskim centrom u formirane i afirmirane autore,9 Živčić i Dević ostvarili su opsežan korpus vizualnih komunikacija koji se izvrsno uklapa u tradiciju dizajna ove i dalje vitalne institucije.

  1. Plakati za izložbe Imaginarni muzej 1 i 2 (1966-1967) karakterističan su primjer rada Arsovskog u internacionalnom stilu. Piceljevsku sanserifnu matricu izložbenog plakata Arsovski napušta tek 1973, dizajnom za izložbu Bućan Art.
  2. Unoseći u područje dizajna duh nove umjetničke prakse, ovi su se autori nadmetali u pomicanju granica konceptualizacije medija plakata — što između sebe, što u odnosu na Arsovskog, koji je taj prostor slobode zauzeo prvi.
  3. Primjerice plakati za 4. Velesajam kulture i predstavu Kazališni fragmenti.
  4. Odrednica ‘visoki tipografski registar’ odnosi se na promišljenost i kvalitetu izvedbe — referencijalno polje korištenih slovnih oblika ostaje dovoljno široko da uključuje titlove SF filmova (6. Velesajam kulture, 2010) ili rock-logotipe (program Bendovi u rezidenciji, 2011).
  5. Stjecanjem statusa klasika, pojedini eksperimentalni dizajnerski radovi nastali u SC-u izgubili su nešto od izvorne provokativnosti.
  6. Motiv 3D naočala u logotipu Kult TV takođe je izveden iz ove slike.
  7. Staro ne mora ujedno biti i dobro da bi Živčiću i Deviću poslužilo kao ishodište za grafičko rješenje, kao što pokazuje primjer obljetničkog 20. izdanja Dana hrvatskog filma (2011), gdje je u podlozi pretiskan neupečatljivi dizajn festivala iz 1992. godine.
  8. Dejan Dragosavac je jednom prigodom proglasio Devića jedinim autentičnim predstavnikom trendlist zeitgeista u našoj sredini: “On to živi, drugi samo prate.”
  9. Časopis Print uvrstio je 2011. Živčića i Devića na popis dvadeset najperspektivnijih mladih dizajnera. Godine 2012. dodjeljena im je nagrada Zgraf Welcome.