Unatoč posezanju u likovni fundus predindustrijskog doba, novi afinitet za botaničke ornamente pokazuje svojstva sasvim netipična za historicizam. Tradicionalno oblikovanje ornamenata temelji se na stilizaciji oblika iz prirode i njihovom postavljanju u simetrične odnose pogodne za izradu uzoraka i bordura. Umjesto takvih skladnih formi, danas se iz prirode preslikava nesputanost biljnog rasta. To bujanje vegetacije osnova je stila koji se prometnuo u globalni trend.

U Hrvatskoj je prva reagirala glazbena industrija. Trend je imao obrnuti smjer kretanja od uobičajenog, pa se raskošna ornamentika prvo pojavila na izdanjima najprodavanijih izvođača Croatia Recordsa, da bi dvije godine kasnije postala zaštitnim znakom elektroničkih glazbenih događanja u zagrebačkim klubovima. Danas isti grafički jezik udovoljava potrebama oprečnih strana glazbene industrije, od dizajna luksuznih Ultimate collection izdanja Azre i Bijelog dugmeta do plakata za klupske nastupe DJ Umeka i Jeffa Millsa.

Dovršavajući proces postupne dekriminalizacije ornamenta, američki časopis Industrial Design posvetio je u proljeće 2007. čitav broj ovoj temi. Urednica časopisa Julie Lasky obračunala se već u uvodniku sa stoljeće starim proglasom “Ornament je zločin” Adolfa Loosa, koji je izjednačavanjem oblikovne redukcije s društvenom odgovornošću pretvorio modernizam u ideologiju. “Loosova jednadžba je danas nevažeća”, ustvrdila je Lasky. “Ornament više ne izjednačavamo s ispraznošću. On je dobio dušu.” S prvim dijelom tvrdnje se lako složiti, no Lasky griješi pišući da je ornament dobio dušu tek danas — vjera u povezanost ornamenta i duše stara je koliko i ljudska kultura.

U predavanju The Nature of Ornament, održanom 2002. godine u arhitekturnom forumu Royal Academy of Arts, britanski umjetnik Tom Phillips stavlja animizam u središte tumačenja ornamenta kao arhajske spone između čovjeka i prirode: “Zadržavajući u sebi trag drevnih magijskih ili animističkih vjerovanja, ornament preuzima i upija energiju svojih izvora. Kao otjelotvorenje esencije biljnih ili životinjskih osobina, on predstavlja spremište našeg znanja o načelima rasta (račvanju, grananju, spirali) i dijagram našeg iskustva.”

Animističkom tumačenju idu u prilog radovi najnadarenijih suvremenih autora u ovom području, poput kineske dizajnerice Shi Yuan, koja se u projektu Design With Life (2007) upušta u istraživanje odnosa ornamenta i osjećaja. Koristeći tehnologiju termalnih boja, Yuan stvara zidnu tapetu s uzorkom puzavice koja reagirajući na toplinu ljudskog dodira ili promjenu temperature u sobi oživljava i cvate. Na sličnom tragu, amsterdamski umjetnici Theodore Watson i Emily Gobeille u interaktivnoj instalaciji Funky Forest (2007) kreiraju okruženje u kojem djeca pokretima tijela stvaraju drveće i zatim ga održavaju na životu usmjeravajući kretanje virtualnog vodopada. Oslobođen novim tehnologijama, na površinu izbija bajkoviti potencijal živosti uskladišten u ornamentu.

Ipak, čini se da je Loosovo uvjerenje da je “ornament današnjice biljka bez korijena” ostalo duboko usađeno u sustav vrijednosti domaće dizajnerske zajednice. Razgovarajući o reafirmaciji botaničkog ornamenta s vodećim predstavnicima struke, stječe se dojam da je riječ o vernakularnom, amaterskom izrazu, mahom stoga što njegov kredibilitet nije ovjeren teorijskim aparatom kakav je primjerice slojevita i fragmentirana estetika dizajna 1990-ih pronašla u dekonstrukcijskoj teoriji. On nema ni supkulturnog priključka nalik onome koji obnovljeno zanimanje za goticu duguje desetljećima njezine opstojnosti unutar metal i hip-hop zajednica.

Nitko, međutim, ne dvoji o izvrsnosti vodećih suvremenih tipografa-ilustratora poput kanađanke Marian Bantjes ili britanskog dizajnera Si Scotta, koji vijugave botaničke ukrase izrađuju vještinom usporedivom s drevnom tradicijom iluminacije rukopisa. U Scottovim crtežima tušem osjeća se duh fin de siècle genija Aubreya Beardsleya, filtriran iskustvom Art Nouveau obnove 1970-ih godina, koja je Tiffany lampe i reprinte plakata Alfonsa Muche učinila u to vrijeme obveznim artiklom ukusno opremljenih domova. Njegovi rasplamsani hibridi slova i slike, građeni na modernističkoj matrici pisama poput Akzidenz Groteska i Helvetice, grafički su ekvivalent navedenih primjera u arhitekturi i industrijskom dizajnu, kod kojih se na tvrdom modernističkom obrascu parazitski nastanjuje botanički ornament.

Sinkronicitet pojavljivanja ove teme u različitim aspektima suvremene vizualne kulture pokazuje koliko su naglo ekološka kriza i medijski posredovane sintetičke slike promijenile naš doživljaj prirode, koju danas prije svega određujemo kao mjesto obitavanja potencijalno razornih energija. Nedvojbeno futuristički učinak ovog izraza možemo stoga pripisati srodnosti s prizorima iz filmova katastrofe u kojima nakon propasti civilizacije današnje metropole prekriva gusti biljni pokrov. Puzavice koje obavijaju newyorške nebodere u filmu I am Legend (2007) najsvježiji su izdanak te post-apokaliptične vegetacije.

Romantični koncept ukroćene prirode održao se u reklamnoj industriji, koja sa sve većom učestalošću proizvodi spektakularne sintetičke prizore poput vodopada što ga moderni Atlasi konopcima dovlače u gradsku jezgru. Usred takvih bajkovitih slika čini se podjednako prirodno ugledati riječi ispisane razlistalim granjem, kakve pronalazimo primjerice u oglasima za flaširanu vodu Jana. Kompozicija I Want It All, koju je Marian Bantjes izradila od latica božura, zaključni je dokaz da se cvijećem danas može kazati doista sve.